More navijača u nacionalnim dresovima na ulicama naših gradova satima prije prve utakmice reprezentacije, kao i deset tisuća Hrvata u najvećoj invaziji na rusku enklavu na Baltiku još otkako ju je Crvena armija vratila “Majčici”, najveća su jučerašnja pobjeda.
Nogometna reprezentacija ostala je kroz sve ove godine najsigurniji kohezivni faktor naše male nacije koji nam nisu uspjeli uzeti ni svastika ni privatni interesi očitih manipulatora. I to je i veća sreća od rezultatske koju nam je donijelo jučerašnjih 2:0 protiv Nigerije.
U Kalinjingradu je bilo kao da smo opet u Klagenfurtu, ono kad smo 2008. “ubili” Elf. Hrvatima je i dalje najdraži izazov zbog nogometne repke otputovati na drugi kraj Europe, zaboraviti na posao i probleme, piti i zabavljati se, i godinama poslije pričati o tome.
Rebić i Kramarić živa vatra
Hvala dragom Bogu da je počelo, i još k tome uspješno. Već je bilo naporno pratiti sve te kao jaje jajetu slične najave uz posebno neinspirativne konferencije za medije. Najzabavnije bi bilo kad bi netko mudro zaključio da u Rusiji “možemo otići daleko”. Logično, u Rusiji gdje god odeš, neminovno odeš daleko, takva je zemlja. Šeta čovjek Moskvom i slučajnog prolaznika pita gdje je onaj čuveni zatvor. Onda taj kaže “na dobrom ste putu, samo malo niže”. Nakon još dva sata hoda šalješ “malo niže” i tog Rusa i tu “znamenitost”.
Koliko je panike prosuto oko lijevog bočnog Ivana Strinića, a taj mirni plavokosi dečko strpao je Mosesa u mali džep, odigrao profesorski. Toliko se pretjerivalo u sumnjama da smo samo čekali da netko kaže “ma bili bismo svjetski prvaci, ali taj Strinić nas ubija”.
Nećemo sad padati u euforiju, svladali smo objektivno najslabijeg suparnika u skupini, a dojam je da smo od svega najviše pokazali puno iskustva i da će nam to i dalje biti najjači adut. Izbornik Dalić pogodio je povukavši Modrića natrag jer treba realno sagledati da su mu već 33 godine, da su iza njega tri jako duge i naporne sezone, a pozicija jako visoko tražila bi od Modrića previše trke.
Umjesto toga, Dalić je složio vrlo neugodnu liniju polušpica Rebić – Kramarić – Perišić. Živa su vatra u kombinaciji s Mandžukićem. Che bestia, rekli bi Talijani, mrcvario je čuvare dok nisu izgubili živce i sami sebi presudili.
Dalić je općenito osvježenje jer je svoj, nerežimski trener, ne priča o “našima i vašima”, a izvještaji iz Kalinjingrada kažu da mu je bilo važnije pozdraviti navijače ispred hotela nego raspakiravanje i službena večera u hotelu. No, pravi mu izazovi tek slijede, nema vremena ni prostora za slavlje. Već u četvrtak čeka nas Argentina kojoj će ta utakmica biti sudbinska.
147 milijuna izbornika
Prije nego što svaki naš trener, igrač ili stručni komentator krene pričati o pritisku prevelikih očekivanja javnosti i navijača, kakvih će biti sigurno već nakon prve pobjede, mogli bi se na sljedećih pet dana uživiti u poziciju argentinskog izbornika.
Naš sljedeći suparnik stiže iz zemlje od 43 milijuna stanovnika, 77% je katolika, 11% protestanata, 10% ih ne vjeruje u ništa, a 99,9% njih su – nogometni fanatici na granici ludila. Zemlja Kempesa, Maradone, Batistute i Messija nije bila svjetski prvak od 1986., a na svako poslije toga gauči su dolazili s uvjerenjem da ih može zaustaviti samo – vlastiti izbornik. I nisu jedini koji tako misle.
Najpopularniji ruski TV-voditelj Ivan Urgant ovih je dana emisiju započeo riječima: “Naša zemlja ima 147 milijuna stanovnika i isto toliko nogometnih trenera kad počne Svjetsko prvenstvo”. Eto, ipak nismo jedinstveni u tome. To je tako svugdje. I s tim se, kako je jednom rekao Ivica Osim, živi.
Opanko Opančareviću, tebe nešto muči......, uživaj ti i dalje u svom "poštenom europskom (svjerskom) anacionalnom ( domomrziteljskom) nehendipiranom mozgu gdje bi ti trebao biti smješten um.......