Treba priznati, već neko vrijeme nismo u kinima vidjeli film koji je prodao toliko ulaznica, a da se istodobno o njemu toliko pričalo na zagrebačkim ulicama. Jasno, svaki tekst, svaki post na društvenim mrežama povukao je podugačku raspravu. Gledajući “ZG80”, dobro smo se zabavili, no ipak, nešto je tu nedostajalo, imali smo taj osjećaj. Odgovor je stigao brzo, piše tjednik Max!
– Pročitao sam vaš članak o filmu “ZG80”. Nitko od ljudi iz filma i vašeg teksta nije bio pripadnik skupine ZG80. Ostaje žal među pripadnicima ZG80 što se s njima nije stupilo u kontakt prije snimanja filma, ali ne zbog njih samih i njihove promocije, već zbog pokojnih pripadnika te formacije, a BBB-a pogotovo. Pripadnik koji je dao ime toj formaciji pokojni je heroj Domovinskog rata. Ako se opet odlučite pisati članak da ispravite neke pogreške zbog lošeg informiranja, slobodno se javite. Članovi ZG80 će vam rado izići u susret! – poslao je poruku Mario. Nije trebalo dugo razmišljati.
– Dolazimo kad god se skupite!
I doista, dogovor je pao na prošlu subotu popodne, kafić na zagrebačkoj Strojarskoj. Očekivali smo nekoliko ljudi, unaprijed pripremili set pitanja s unaprijed očekivanim odgovorima. Sve samo ne to. U Vegi su nas čekali praktično svi živući pripadnici ZG80. Na vrhu stola sjedi Darko Zlodi.
– Znaš, nisam gledao film. Od onih koji su išli tražio sam da ga odgledaju do posljednjeg slova na špici, nadao sam se da će navesti imena barem pet ključnih ljudi koji su bili ZG80, iako znamo da nije riječ o dokumentarcu. Međutim, ništa. I nije to u redu. Svaka čast i Bubi iz Zapruđa i Ići Purgeru, no oni nisu bili dio ove skupine. To su ovi ljudi ovdje, ne znam zašto nas nitko od ljudi koji su radili film nije nazvao. Pa nikakvih problema ne bi bilo da im ispričamo svoju priču – kaže Zlodi nadajući se kako će se ovom pričom ta pogreška ispraviti.
– Kao akcijska komedija, film je izvrstan. No, ne može se zvati “ZG80” i to je osnovni problem. U “Metastazama” si se mogao poistovjetiti s nekim od likova i zato su one doista odličan film. “ZG80” nije takav film, riječ je tek o razbibrigi sa stvarnim likovima. Nikako nije više od toga, a i ljudi koji su stvarno postojali prikazani su na sasvim pogrešan način, nisu bili takvi kakvim ih se u filmu prikazuje – čulo se te subote u Vegi.
Ističe se i još jedna činjenica.
– Svi, ali baš svi članovi grupe dragovoljci su Domovinskog rata koji su prošli Hrvatsku uzduž i poprijeko, od Iloka do Dubrovnika, dosta ih je ranjavano, a neki više nisu s nama.
– Bili su dijelom 1. gardijske, dvojica i u HOS-u, a neki i u 2. gardijskoj, Crnim mambama – prisjeća se Darko Zlodi.
No, na okupljanjima se o ratu gotovo i ne govori, kažu, više o zafrkanciji i sjećanjima na stara vremena.
– Mi smo prva ekipa koja je u Zagrebu radila čistu huligansku priču. Živjeli smo dan za dan za navijanje, ali smo i bili drukčiji od drugih. Većinom je navijanje bilo vezano za kvartove, a nas je bilo iz cijelog grada. Uža jezgra od 15, šira od 30, na kraju stotinjak članova. Išli smo na sve utakmice, ne samo na nogomet, i na košarku, i na rukomet, i na hokej, pa i na koncerte. I ne samo u Zagrebu, išli smo nekoliko puta na utakmice Zvezde i Partizana u Split – sjećaju se dečki.
Svaki dan 15 sati zajedno
– Uvijek isto, trudili bismo se izazvati neki nered. Recimo, na koncertima bi se jedan zakvačio s redarima, da bi ovi drugi mogli uletjeti na pozornicu. A ondašnja milicija s nama je teško izlazila na kraj jer se nikada nismo okupljali na istom mjestu. Ili je to bila Medulićeva ili Mrzla piva na Trešnjevci ili negdje drugdje, ali nikada na istom mjestu. Svaki smo dan zajedno provodili po 15 sati – govore nam članovi prve organizirane grupe unutar Bad Blue Boysa.
Urbana legenda o tome kako je grupa dobila ime po milicijskoj šifri dojave tadašnjem Operativno-komunikacijskom centru u Matičinoj sasvim je točna.
– Jest, ime je smislio Ante Kelava koji je, nažalost, poginuo u Domovinskom ratu. Inače, jedna od ideja je bila da se zovemo Zdrug, odnosno Zagrebački divlji ratnici ubijaju goste! A onda se zaključilo kako je to previše ustaški, pa smo ostavili ZG80 kao Zagreb 80 prema šifri kojom nas je milicija legitimirala – sjećaju se.
Motivacija skupine koja je i danas urbana legenda vrlo je jasna – Dinamo, pripadnost grupi, Zagreb, Hrvatska i Bog. Jak se nacionalni predznak podrazumijeva. Redoslijed označava što je važnije jedno od drugog, jedino je Bog veći od Dinama, Zagreba, Hrvatske ili od grupe. A pripadnost grupi ključna je u situacijama koje pripadnici ZG80 nikada nisu izbjegavali.
– Igralo se 1987. finale kupa Rijeka – Hajduk, naravno u Beogradu. I tamo smo navijali s Torcidom protiv Rijeke. Zlodi ide sam, no ondje će susresti Domagoja, a onda i još dvojicu iz ekipe. “Pa što radiš tu!? A što ti radiš!?”. Vidiš, vladalo je tiho razumijevanje između članova. Svi smo razmišljali isto: “Ako mene nema, sve će propasti”. Ako svi tamo idu, onda moram i ja. Jer jedino će tako Dinamo, Hrvatska, Zagreb, grupa preživjeti – otkrivaju zašto su kao grupa opstali sve do rata.
Za grupu se vežu mnoge stvari koje i danas čujemo po stadionima. Svi se dobro sjećaju utakmice Olimpija – Zvezda.
– Da, i tamo smo išli, potući se s Delijama. Na prvi mah smo ih prebili, no oni su se konsolidirali i krenuli nam vratiti. Našao se u blizini neki kolac, iz zasada graha, mislim. Netko je imao lanac, a boksera ionako nije falilo. I tako, i kolcem i lancem i bokserom u glavu! Ali, treba odati poštovanje Anti Grmu i njegovih 20 iz Armade koji su nas izvukli iz gužve. Bio je sjajan lik, većina ih je poginula na ličkom ratištu, on je ostao bez noge, a kasnije stradao u prometnoj nesreći.
U počast Darku Zlodiju koji je u to vrijeme bio u logoru u Stajićevu, i današnja himna “Dinamo ja volim” dobila je stihove “I kolcem i lancem i bokserom u glavu”. No, unatoč svim avanturama ističu jedno, uvijek se poštivao fair-play, nije se diralo žene, djecu i starce, kaže Mateo. Rado će dečki istaknuti da je Domagoj iz Petrinje profesor hrvatskog, Petko je radio kao novinar, Adrian ima diplomu profesora povijesti. Kiki je četiri puta ranjen u glavu, a u “Najslabijoj karici” pobijedio je doktora znanosti!
U Zenici je napadao cijeli grad
Dinamo je uvijek bio na prvom mjestu, obilježja su se nosila uvijek, ZG80 na gostovanja ipak nisu išli inkognito. Išlo se, kažu, i na misu, no to je znalo biti i problematično, jer teško su se suzdržavali od smijeha kada bi se s oltara začulo “sačuvaj nas, Bože, nereda”.
– Na gostovanje se išlo organizirano, a uvijek se znalo da će nas čekati policija, njih deset temeljnih. Nije to bilo vrijeme kao danas. Teško je bilo u Zenici jer ondje se nisi tukao samo s navijačima, na tebe je išao cijeli grad, a cijeli je grad radio u rudniku! Jest, Grobari su gadna ekipa, uvijek je s njima bilo frke, nije ti svejedno kada se oglasi njih nekoliko stotina, nisu se nikada bojali dobre šore – govore i ističu jedno “posebno” gostovanje.
– Scena iz filma u kojoj onaj utrčava i stavlja zastavu na centar nije se dogodila u Beogradu ni u Novom Sadu, već u Banjoj Luci 1989. A čovjek koji je to napravio ovdje je s nama, Cuki! I još su ga odgovorili, da ne nosi hrvatsku nego Dinamovu zastavu. I normalno, prebili su ga svejedno, isto kao da je stavio i hrvatsku zastavu. Ali, bilo je teško. Zatvorili su nas na livadi nakon što je Mateo Beusan naredio da se isprazni tribina, što je bio prvi takav slučaj u ondašnjoj Jugoslaviji. Sunce prži, vode ima samo iz vatrogasnog šmrka kojim su nas zalijevali. Nekako smo se izvlačili, jedan po jedan – sjeća se Domagoj.
Danas su to ljudi koji imaju obitelji i djecu, petorica su i u mirovini, na utakmicu se ode, ali sjedne se na zapad. Posljednja je velika domaća utakmica na kojoj su zajedno organizirano navijali ona u Zagrebu protiv Zvezde, 13. svibnja 1990.
– Ma nije to počelo na stadionu. Već su se prethodnog dana tučnjave događale po gradu, na Glavnom, ispred Mimare. Mi smo trebali zapravo biti na jugu, kod Delija, no upozoreni smo kakva bi situacija mogla biti pa smo ipak otišli na sjever. Ništa to nije pomoglo. Ako znaš onu poznatu snimku, onaj koji pokušava probiti prozorsko staklo sam ja, samo nisam lomio staklo, nego gađao suvozača! – reći će Ćelo.
Vidjelo se i prije toga da je rat blizu.
– Jednom u tramvaju skužimo neke, dođemo i pitamo jesu li iz Beograda. Ne, kažu da su iz Šapca. Sigurni ste da niste iz Bosne? Ne. I onda ih šutnemo, a oni viču “pa nemojte nas, mi smo akademski građani!” Odakle? “Pa s vojne akademije!” I neka gospođa nas gleda i kaže: “Sramim se što sam iz Zagreba.” Gospođo, ovi će za godinu dana pucati po vama – sjeća se Ćelo.
Rat je odnio živote članovima ekipe Anti Kelavi, generalu ekipe Krešimiru Mihaliću Micu i dobrom duhu Miroslavu Mihalincu Ćori. Svi poginuli bili su profi vojnici – prva dvojica Tigrovi, Ćoro Crna mamba 2. gardijske brigade. Zlodi, Domagoj iz Petrinje, Ćelo, Cuki, Petko, Piki, Višac, Adrian, Mario, Papo, Adolescent, Krešimir Mihalić Mic, Ante Kelava, Pero Kelava, Peki, Mateo, Kiki, Miroslav Mihalinec Ćoro, Mimica, braća Belina, Bely, Medo, Pegla i Matija nerazdvojan su dio povijesti ekipe koju ovih dana opet gledamo na maksimirskom sjeveru. Domagoj misli da imaju nasljednike u mlađoj ekipi.
– Ivan Petrinjac ima najviše gostovanja. Za mene je on najveći huligan u nas, sigurno i jedan od najvećih u Europi. Poštujem ove mlađe dečke, upoznao sam se s njima, odlični su, pravi naši nasljednici – reći će pravi taj ZG80.
>> Tekst pročitajte u novom broju tjednika Max kojega možete pratiti i na Facebooku
"Mateo Beusan naredio da se isprazni tribina..." nase oko sokolovo?????