U danima rođendana oca hrvatskog sporta Franje Bučara, svake godine dodjeljuju se tri istoimene državne nagrade za životno djelo a jedan od ovogodišnjih dobitnika je i profesor emeritus Slavko Trninić (72). A riječ je o čovjeku iznimnog ekspertnog znanja za kojeg je jedan od najvećih košarkaških trenera s prostora bivše SFRJ Aleksandar Nikolić kazao da je najlakše trenirati momčad poslije Slavka Trninića.
I doista, ako ste nadarene klince dali u ruke ovog draguljara onda ste bili uvjereni da će znalački upotrijebiti svoj dijamantni alat i izbrusiti te dijamante do najvećeg mogućeg igračkog sjaja. A to vam potvrditi mogu i hrvatski košarkaški briljanti Toni Kukoč i Dino Rađa ali i srpski košarkaški velikan Dejan Bodiroga.
A na početku našeg razgovora, profesor Trninić nam je naglasio što i koliko mu znači ova nagrada za njegov bogati profesionalni opus.
- Dobiti najviše priznanje koje naša domovina Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimne doprinose u razvoju sporta i olimpizma, osobita je čast koja se događa jedanput u životu. Stoga nas nagrađene, kao i naše najbliže, ispunjava ponosom i zadovoljstvom.
Iako ste već nekoliko godina u mirovini vjerujem da Vi svoje djelo nastavljate. Što sada radite, podučavate li još koga svojim enciklopedijskim i ekspertnim znanjem o kraljici sportova?
- Nakon odlaska u mirovinu imao sam pet predavanja u suradnji s HKS-om koja su obuhvatila dvije teme usmjerene na unapređivanje izvedbe i natjecateljskog uspjeha u košarci pod naslovom: „Sustav cjelokupnog razvoja igrača” i „O izvedbi i stvaranju vrhunskih igrača”. U ovom trenutku pišem priručnik I., II. i III. za učitelje i trenere košarkaške igre. Teme koje se obrađuju obuhvaćaju suvremeni pristup analizi košarkaške igre, tekst o uspjehu i neuspjehu, redoslijed poučavanja/učenja, vježbanja i treniranja osnova igre, načela razumijevanja igre, sustava igre i sustava komunikacije u odnosu na dobne skupine. Tekst je obuhvatio područje kako poučavati u ranoj, srednjoj i kasnoj adolescenciji te u dobi od 18 do 25 godina, od 25 do 31 godine i od 31 godine do kraja karijere. Posebna pozornost usmjerena je na psihologiju treniranja igrača i/ili cijele momčadi u različitim dobnim skupinama.
Radili ste sa tri hrvatska počasnika iz američke Košarkaške kuće slavnih (Ćosić, Kukoč, Rađa) pa bismo voljeli čuti od vas za posebnosti u radu sa spomenutima?
- U sezoni 1977/1978 Krešo me doveo za trenera Olimpije. Tada smo imali suradnju na relaciji trener-igrač. U natjecateljskoj sezoni 1978/79 i 1979/80 Krešimir Ćosić dolazio je iz Bologne na treninge gdje sam bio na odsluženju vojnog roka. Kad individualno trenirate osobu koja je bila revolucionar košarkaške igre tada je zadovoljstvo biti personalni trener. Radili smo na svakom situacijskom treningu polivalentnu tehniku, taktiku i igru te kondicijsku pripremu. Toni Kukoč imao je izraženu motoričku inteligenciju koja mi je omogućavala da s njim radim na pojedinačnim i kombiniranim vještinama, posjedovao je motoričku poeziju na unutarnjim i vanjskim pozicijama, nepredvidivost u potezima u igri s tendencijom da razigra cijelu momčad. Dino Rađa je imao mentalitet beskompromisnog igrača koji je pokazivao spremnost za kontaktnu igru i jaku etiku rada. Sva trojica su bili nositelji igre i rezultata u klubovima i reprezentaciji te su mogli stvarati igru na unutarnjim i vanjskim pozicijama.
Mnogi će reći da su Toni Kukoč i Dino Rađa vaše najveće djelo, s kojima se u njihovim formativnim godinama jako puno radili? Kažu da su Toni i Dino Vaš doktorat iz trenerske prakse.
- S Tonijem i Dinom započeo sam raditi 4. travnja 1984. u njihovoj šesnaestoj i sedamnaestoj godini. Na situacijskim treninzima poučavao sam ih vještine, osnove igre (situacije 1 na 1, 2 na 2 i 3 na 3) i načela razumijevanja igre i otvorio im vrata seniorske momčadi. Radili smo šest do deset sati dnevno na tehničko-taktičkim detaljima i finesama igre na vanjskim i unutarnjim pozicijama potičući istovremeno individualnost i spontanost u njihovoj individualnoj i timskoj igri. Podjednako smo razvijali individualnu i timsku izvedbu upravo ono što je preduvjet za oblikovanje igrača koji mogu ostvariti vrhunsku izvedbu i natjecateljski uspjeh. Uvijek su radili teže i duže od ostalih igrača svoje generacije. Naučili su razumjeti ulogu na vanjskim i unutarnjim pozicijama te kako jednostavno rješavati situaciju u igri. Stekli su radne navike koje su im omogućile da zadrže koncentraciju u obavljanju zadataka u igri i da izvode vještine u visokom intenzitetu. Poučavao sam ih da „vide” i „čitaju” u igri, da stvaraju i napadaju rupe u protivničkoj obrani te da budu sposobni nadigravati individualnu i timsku obranu. Pritom su razvili potrebu za dominacijom u igri, entuzijazam i visoku etiku rada. Zato je za njih košarka i zabava i teški rad. S tim u vezi, naučili su disciplinirano trenirati, usvajati vještine sa izraženom koncentracijom i bili su usmjereni na natjecanje sa samim sobom i drugima. Oni su prijelazno razdoblje u godišnjem ciklusu konstruktivnije koristili za unapređivanje individualne i timske izvedbe od igrača njihove generacije. Pritom su naučili da im pozicija određuje ulogu u igri i da je najvažnije usvojiti znanja povezana sa košarkaškom igrom, a ne sustave obrane i napada. Zato je selekcija vježbi bila usmjerena na učenje osnovnih kretnji, pravilno izvođenje i primjenu vještina koje će im omogućiti razvoj svestranosti u igri. Takav način treniranja poticao je razvoj kondicijske spremnosti, vještine unutarnjeg i vanjskog šuta, dodavanja sa unutarnjih i vanjskih pozicija, svrhovitu igru bez lopte i s loptom, efikasnu igru 1 na 1, 2 na 2 i 3 na 3, znali su postavljati blokove na loptu i na igrača bez lopte pod kutom najtežim za obranu i koristiti blokove za kreiranje otvorenog šuta. Ta vrsta metodike treninga ih je pripremila da igraju proaktivno agresivnu obranu i da u napadu mogu kreirati vlastiti šut ili šut za suigrača. Obojica su bili sposobni snažnije igrače pobjeđivati na varke i brzinu izvedbe te na tehničko-taktičku perfekciju, a niže igrače nadigravati na unutarnjim pozicijama.
Ako se ne varamo radili ste Vi s još jednim velikim igračem (Bodiroga) koji je mogao igrati na više pozicija i bio pomoćni organizator igre? S čime je on to kompenzirao vidljivi nedostatak eksplozivnosti?
- Da biste selektivno kompenzirali nedostatak eksplozivnosti, brzine i agilnosti, nužno je učiti, uvježbavati i trenirati takav profil igrača kako biti brz u pravo vrijeme tijekom igre. Bodiroga je posjedovao mentalnu brzinu i košarkašku inteligenciju kao što u današnjoj košarci imaju Dončić i Jokić. To su profili igrača koji imaju izraženu brzinu percepcije tako da brzo uočavaju i „kažnjavaju“ grešku u poziciji i reakciji protivnika. Zato je na treningu kod takvih igrača koji imaju profil izvedbe koji se temelji na brzini obrade informacija potrebno ponavljati tehničko-taktičke i psihološke vještine koje im omogućavaju ostvarenje brzine pronalaženja selektivnih rješenja situacija, preciznu pravovremenost u izvedbi, razvoj taktičkog mišljenja, brzinu prepoznavanja i predviđanja situacija te kreativnost u igri. Bodiroga je individualno radio više na shvaćanju i prihvaćanju važnosti „malih“ detalja te da je vještina ključ igre na svakoj poziciji i kompenzacija određenih deficita u sposobnostima koje određuju intenzitet igre. S tim u vezi, razvijao je sposobnost promjene brzine u izvedbi, strategiju čekanja greške u poziciji i reakciji protivnika te uživanje u nadigravanju obrane. Pritom je zahvaljujući upornosti razvio vještine promjene brzine u situacijama 1 na 1 i 2 na 2 te rješavanja udvajanja i utrajanja na unutarnjim pozicijama. Znao je stati i promijeniti ritam igre kao atipičan igrač koji je na situacijskom treningu imao „bezbrojna“ ponavljanja u radu s unutarnjim i vanjskim igračima. Trenirao je sedam sati dnevno, ujutro posebno sa unutarnjim, a posebno sa vanjskim igračima i navečer timski trening. Tako je uspio steći automatizme u izvedbi što mu je smanjivalo vrijeme reagiranja u igri. Iz navedenih razloga mogao je kompenzirati nedostatke eksplozivnosti i igrati na svih pet pozicija i uloga u igri. Htio bih napomenuti kako u radu s Kukočem, Rađom i Bodirogom je dao svoj doprinos i pomoćni trener Josip Grdović.
Koja je najvažnija faza u razvoju igrača?
- Najvažnije razdoblje za razvoj igrača je vrijeme adolescencije. U adolescenciji se formiraju korijeni igre (vještine i razumijevanje igre), stječe se fizička, emocionalna i socijalna zrelost, oblikuju se stavovi i vrijednosti te razvijaju individualna odgovornost i ciljevi (košarkaški i životni). Kod adolescenata je najvažnije sustavno poučavanje/učenje i vježbanje usmjereno na područje „kako igrati košarku“ gdje je najvažniji zadatak trenera da nauči igrače da „vide“ i „čitaju“ u igri, da razviju brzinu uočavanja greške u poziciji i reakciji protivnika te da prepoznaju i predviđaju reakciju suigrača i protivnika. U kasnoj adolescenciji (od 16. do 18. godine) važno je kod igrača razviti spremnost za težak rad koji jedini istodobno mijenja razinu izvedbe i karakter igrača te ga priprema za zahtjeve seniorske košarke.
Koje su osobine u startu izdvajale Tonija Kukoča od prosjeka?
- Toni je bio ljevoruk igrač kojeg su obilježavali brzina, eksplozivna i reaktivna snaga, brzina učenja vještina te inventivna i inovativna kreativnost koji su mu omogućavali da ostvaruje individualno i timsko nadigravanje u igri. Imao je uravnoteženu individualnu i timsku igru u obrani i napadu, bio je sposoban ne samo zaustaviti direktnog protivnika nego i protivnički napad. Mogao je kontrolirati reket sa dva koraka i nakon hvatanja odbijenih lopti imati brz i siguran prijenos lopte s različitim završecima akcija. To mu je omogućilo da dominira u igri kao višedimenzionalan igrač. Posjedovao je nesebičnost i mentalnu čvrstoću koje su mu omogućavale da u kriznim intervalima igre ima i individualna i timska rješenja.
Što ste prvo primijetili kod Dina Rađe i na čemu ste insistirali u radu s njim?
- Vjerovao sam u njegov potencijal neovisno o procjenama mojih kolega. Kao igrač bio je motiviran za rad i bio je spreman prihvatiti jaku etiku rada koja mu je omogućila da napreduje kroz cijelu sportsku karijeru. Procijenio sam da ima velike mogućnosti za napredovanje i da će mu njegova spremnost i motivacija za promjenu odrediti stvarne promjene u igri. U radu s njim inzistirao sam da pobjeđuje s pivot tehnikom kada je licem, leđima i bočno prema košu te da mu je pravilan rad nogu preduvjet stvaranja prostorne prednosti s minimum driblinga. Shvatio je već u 17. godini da je najbitniji momenat kretanja u post tehnici oslonac na obrambenog igrača. Tada je naučio kontrolirati pokret iz kuka te prihvatio da rad nogu omogućava ne samo ulogu tijela u izvedbi, nego i mogućnost „zaključavanja“ protivnika i kreiranja otvorenog šuta. Tako razvio je neosjetljivost na kontaktnu igru, neustrašivost i instinkt za nadigravanjem, ali i izražen motiv za postizanjem uspjeha i motiv za dominacijom u igri. Dino je bio iznimno domišljat u igri ispod koša, uživao je u zaustavljanju protivničkog tima, a ne samo izravnog napadača i bio je spreman u svakom trenutku preusmjeriti svoju ulogu tijekom igre s obzirom na taktičke zahtjeve. Dino Rađa bio je jedan od najboljih i fizički najčvršćih europskih igrača koji su ikad igrali u NBA ligi. Njegovi pokazatelji pripremljenosti su obrazac za krilne centre i centre.
Koliko su Vama bili dragocjeni vaši maratonski razgovori s vizionarem Krešom Ćosićem?
- Kao blizak suradnik i prijatelj igračkog i trenerskog vizionara koji je vidio prije, više i dalje od košarkaškog okruženja mogao sam osobnim kontaktima doći do dragocjenih informacija, visokih standarda vrijednosti i impresivnih idejnosti u igri koje su većini trenera u tom razdoblju bile nedostupne. Tijekom života imali smo kreativne i produktivne razgovore o različitim domenama života i igre.
Vi ste sudjelovali i u igračkom formiranju Arijana Komazeca koji je s 19 godina bio najbolji strijelac iznimno jake Prve lige bivše SFRJ?
- Arijana Komazeca sam trenirao sedam godina od 1980. do 1984. pa 1989. do 1992. godine. U prvom razdoblju razvio je ljubav prema košarci te stekao samodisciplinu i individualnu odgovornost. Usvojio je temeljne vještine i osnove košarkaške igre i već sa 12 godina zaigrao u kadetskoj selekciji KK Zadar. Nadalje, bio je najbolji realizator na kadetskom i juniorskom Europskom prvenstvu. U razdoblju od 1989. do 1992. bio je apsolutni nositelj igre seniorske selekcije KK Zadar, prvi realizator uz prosjek od 31,3 koša po utakmici i drugi skakač momčadi. Imao je iznadprosječnu brzinu promjene smjera kretanja i reaktivnu agilnost temeljenu na čitanju u igri, tj. spoznajnoj sastavnici agilnosti koja ga je učinila jednim od najuspješnijih europskih igrača na poziciji beka šutera u tom razdoblju. Arijan je to ostvario jer je kontinuirano poboljšavao izvedbu, razumijevanje igre koje se očitovalo u selekciji odluka i reakcija. Jedini je vanjski igrač uz Kukoča u reprezentaciji Hrvatske 1992. godine koji je mogao igrati na vanjskim i unutarnjim pozicijama. Takav rad utjecao je na njegovu cjelokupnu sportsku karijeru.
Svi ti igrači imali su određenu dozu talenta, urođenih psiho-fizičkih predispozicija, no u kojem omjeru talent i rad čine vrhunskog košarkaša?
- Postoji približno podjednak genski i okolinski utjecaj na individualnu i timsku izvedbu i sportsko postignuće. Osnovni okolinski čimbenik koji potiče razvoj cjelokupnog genskog potencijala je način treniranja, sportaševa aktivnost prije i poslije treninga odnosno motivacija u trenažnom procesu. Važno je kako genetski potencijal sportaša reagira na trenažno i natjecateljsko opterećenje u različitim fazama rasta i sazrijevanja sportaša. Tijekom procesa sportske pripreme važno je osigurati sportašima optimalne omjere između razvojnih, održavajućih i regenerativnih treninga što potiče razvoj cjelovite pripremljenosti i regulaciju sportske forme. Za poticanje razvoja izvedbe potrebno je uočiti sportaševe jake i slabe strane, potencijalne prijetnje i potencijalno jake strane te rješavati probleme na temelju poznavanja načela selektivne kompenzacije i optimizacije razvoja pojedinog igrača. Na situacijskom treningu potrebno je kontinuirano provoditi selektivne korekcije pogreški u izvedbi da bi se unaprijedila individualna i timska igra. Genski potencijal, okolinski čimbenici i sportaševa aktivnost trebaju biti na optimalnoj razini da bi se ostvarila uspješna karijera pojedinog sportaša. Veliki učitelji vjeruju u razvoj talenta i oni su fascinirani s mogućnostima utjecaja sustavnog, višegodišnjeg treninga na razvoj cjelokupne stvarne kvalitete igrača.
Može li se od prosječno talentiranog klinca stvoriti vrhunski košarkaš?
- Od prosječno talentiranog djeteta može se stvoriti natprosječnog igrača sustavnim treningom i adekvatnom psihologijom treniranja. Međutim, stvaranje vrhunskog košarkaša zahtijeva izražen genski potencijal, specifični način treniranja kao i sportaševu jaku etiku rada usmjerenu na kontinuirano unapređivanje izvedbe.
Na čemu nam je, u Hrvatskoj, zapela produkcija vrhunskih košarkaša?
- Da bismo rješavali probleme potrebno je posjedovati stručna znanja iz područja strategija koje rješavaju probleme. Prvi problem u košarkaškoj praksi u radu s mlađim selekcijama koji se može negativno manifestirati u produkciji vrhunskih igrača je neshvaćanje i neprihvaćanje važnosti „malih“ detalja i finesa u području stjecanja vještina, osnova igre i uspješnog obavljanja zadataka u igri. To se očituje i u stabilnosti u učinkovitosti izvedbe, u iskoristivosti igračevog potencijala te u konačnici u ukupnoj stvarnoj kvaliteti igrača. Zato je potrebno na situacijskom treningu da učitelj ili trener prenosi povratne informacije koje se odnose na što, kako, kada, gdje i zašto treba izvoditi pojedinu vještinu ili kombinacije vještina kako bi pojedini igrač naučio igrati košarku. Danas su treneri primarno usmjereni na intenzitet treninga, a sekundarno na pravilno izvođenje vještina koje je preduvjet izvođenja vještina u natjecateljskom ili iznad natjecateljskog intenziteta. Potrebno je postići ravnotežu između selektivnih korekcija pogreški u izvedbi i intenziteta trenažnog opterećenja. Vrhunski treneri znaju da se nadmoćni igrači razlikuju od prosječnih i natprosječnih u shvaćanju, prihvaćanju i primjeni „malih“ detalja u tehničko-taktičkim i psihološkim vještinama kao i u poznavanju kondicijskih tehnologija treninga. Drugi problem je nedovoljno treniranje igrača u igri 1 na 1, 1 na 2, 2 na 2, 2 na 3 i 3 na 3 na unutarnjim i na vanjskim pozicijama koji omogućavaju razvoj polivalentne tehnike i taktike igre. Treći problem je nedovoljno poučavanje načela razumijevanja igre. Tako primjerice, nedostatno se poučava i vježba selekcija vještine dodavanja, driblinga i šuta u tranzicijskom i pozicijskom napadu ili poučava razlikovanje brze od brzoplete igre. To proizlazi iz činjenice da se već u pretkadetima i kadetima primarno uvježbavaju striktni sustavi i igre. Iz tih razloga treneri juniorskih i seniorskih selekcija dobivaju igrače koji s jedne strane nemaju visoku razinu stečenih vještina na razini prenaučenosti, nemaju osnove igre na razini zahtjeva seniorske košarke, a s druge strane imaju niski stupanj razumijevanja igre. Četvrti problem je rana specijalizacija mladih igrača umjesto da se na situacijskom treningu razvijaju polivalentna tehnika, taktika i igra, a samim time i polivalentne dispozicije pojedinog igrača. Peti problem je prevladavajuća ciljna usmjerenost na rezultat, a ne na savladavanje vještina koje pojedinom igraču otvaraju mogućnost razvoja cjelokupnog potencijala te sposobnost igranja na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. Šesti problem proizlazi iz utjecaja trenera i roditelja koji ne potiču autonomiju i kompetenciju niti potrebu povezanosti sa suigračima u igri. Vrlo je važno da na situacijskom treningu i utakmici igrači razumiju probleme suigrača. U kontekstu igre bek treba razumjeti probleme krila i centra, krilo treba razumjeti probleme beka i centra dok centar treba razumjeti probleme krila i beka.
Slutimo da postoje i problemi koji se nameću izvan zbivanja na parketu i dvorane?
- Sedmi problem je neadekvatan socioekonomski status učitelja košarkaške igre koji su uz roditelje i školu najodgovorniji za razvoj cjelovite ličnosti i pripremljenosti djece i mladih sportaša. Trenerima djece i mladih sportaša čiji su igrači najviše napredovali tijekom natjecateljske sezone kao i prema broju reprezentativaca u mladim selekcijama treba osigurati stimulaciju odnosno nagrade. Pritom treneri i igrači trebaju znati da je potrebno provesti 10 000 sati sustavnog treninga usmjerenog na stjecanje tehničko-taktičkih i psiholoških vještina na razini visokog automatizma s naglaskom na kvaliteti i brzini izvedbe.
Što vi kažete za te (pre)rane odlaske naših klinaca u strane klubove? Ovog ljeta je u Real otišao Toni Garma s nepunih 13 godina a tek nešto više imao je, kad je preselio u Madrid, i Boris Tišma.
- Jedini način da se zadrži djecu i mlade sportaše je da im se otvori mogućnost sustavnijeg treninga nego u inozemnim klubovima te adekvatno provedeno vrijeme u igri na različitim razinama natjecanja.
Da li i u kojoj mjeri NBA liga, svojim neodoljivim zovom, šteti europskoj košarci a naročito malim zemljama poput Hrvatske? Jer, sada u NBA ligu odlaze 19-godišnjaci, dakle još nedozreli igrači.
- Prerani odlazak igrača koji nije fizički, emocionalno i socijalno zreo može biti problem za njegovu adaptaciju na seniorsku razinu natjecanja. U NBA ligi se selekcija sve više temelji na potencijalu igrača, a ne trenutnoj razini izvedbe, zbog čega je prosječna dob igrača sve niža i niža. Trenutačna razina razvijenosti sposobnosti, osobina, znanja i vještina pojedinog igrača nije više temeljni kriterij za njegovo regrutiranje. Iskoristivost potencijala pojedinog igrača primarno je određena razinom usklađenosti njegove igračke uloge s njegovim mogućnostima. Mnogi pojedinačni slučajevi nisu potkrijepili postavku da igrači ne bi trebali odlaziti u NBA s 19 ili 20 godina. Postoji visoka povezanost između potencijala i uspješnosti u igri neovisno o razini natjecanja. Mnogi pojedinačni slučajevi potkrepljuju da igrači s izraženim potencijalom su se ostvarili u NBA ligi poput Luke Dončića, Nikole Jokića, Giannisa Antetokounmpa, Jusufa Nurkića i Ivice Zubca bez obzira na to što su svi otišli u NBA izrazito mladi. Mladi igrači koji se nisu u potpunosti ostvarili u NBA ligi postali su nositelji igre najjačih europskih klubova poput Marija Hezonje i Džanana Muse u Real Madridu.
Kakvim vi ocjenjujete aktualno stanje hrvatske košarke u cjelini, kako na klupskoj tako i na reprezentativnoj razini?
- Razina stvarne kvalitete stranaca koji igraju u hrvatskim klubovima je sve niži što je određeno financijskim stanjem klubova koje je sve lošije. Smjena generacija domaćih igrača ne postoji ni na klupskoj ni na reprezentativnoj razini što govori o smanjenoj produkciji igrača na razini klubova. U hrvatskoj košarci dominiraju KK Zadar i trener Danijel Jusup, a vjerujem da će u ABA ligi tijekom sezone napredovati u izvedbi i u rezultatu.
Je li hrvatsku košarku osiromašio liberalni kapitalizam s kojim očito, kada je ovaj sport u pitanju, nismo uhvatili korak?
- Zbog izostanka natjecateljskog uspjeha na reprezentativnoj i klupskoj razini smanjila se popularnost košarke, a samim time i financijska moć hrvatskih klubova te interes djece za bavljenje košarkom zbog čega klubovi ne mogu imati rigoroznu selekciju u mlađim dobnim kategorijama. U konačnici, financijska nemoć ograničava mogućnost kvalitetne seniorske selekcije kako igrača tako i trenera.
Hrvatski klubovi su osiromašeni pa se svi pitamo može li se od njih išta više i očekivati, kako u smislu proizvodnje igrača tako i u ostvarivanju rezultata?
- Financijsko stanje naših klubova utječe na selekciju momčadi, a time određuje razinu kvalitete natjecanja i natjecateljskog uspjeha. Međutim, proizvodnja igrača primarno je određena odabirom igrača visokog potencijala, razinom edukacije učitelja košarkaške igre, razinom kvalitete natjecanja, sustavom cjelovitog razvoja igrača i sportaševom motivacijom, a ne financijskom konstrukcijom kluba.
U kojoj mjeri vas čini razočaranim činjenica da Hrvatske nije bilo na dva svjetska prvenstva uzastopce ali i da nas čeka mukotrpan put da bismo se plasirali na Eurobasket koji naša reprezentacija nikad nije propustila?
- Ciljevi i očekivanja ne smiju biti prekomjerni već trebaju biti u skladu s potencijalom momčadi, tada nema frustracija. Sadašnju reprezentaciju čekaju novi izazovi, a cilj je plasman na Eurobasket. Prethodni uspjeh u pretkvalifikacijama utjecao je na povećanje grupne kohezivnosti momčadi, povećao je individualno i timsko samopouzdanje, optimizam i nadu da možemo ostvariti cilj. U sljedećem natjecanju treba pobjeđivati u nizu utakmica što neće biti jednostavno s obzirom na protivnike. Najvažnije je da igrači dođu na natjecanje pripremljeni i s visokom motivacijom. Tada će moći da zadrže koncentraciju i intenzitet igre što je preduvjet kontrole igre i rezultata.
Kako Vam se svidjelo ono što ste vidjeli u režiji i kreaciji novog izbornika Josipa Sesara?
- Sadašnja reprezentacija koju vodi Josip Sesar učinila je jedan veliki korak naprijed. U relativno kratkom vremenskom ciklusu priprema Sesar je sa svojim stručnim timom pripremio momčad taktički i psihološki s napadačkim i obrambenim rješenjima koja su otežala igru protivnika i proizvela rezultat. Precizna taktička priprema s jasnim i određenim zadacima unutar uloga pojedinih igrača u igri gdje se ništa ne prepušta slučaju bila je najvažnija za uspješno obavljanje zadataka u igri i rezultat.
Dario Šarić se nametnuo kao novi vođa reprezentacije? Koliko je važna ta figura vođe u sportskoj grupi kao što je reprezentacija?
- Optimalno je da momčad ima task i socijalno-emocionalnog lidera s ciljem da utječe na timsko jedinstvo, na stvaranje pobjedničke atmosfere i na disciplinirani način treniranja koji određuje visoku razinu pripremljenosti i sportsku formu. Izgleda da je Dario Šarić kao novi vođa ispunio obje uloge.
Stalno se žalimo da nam nedostaje razigravač... Koje karakteristike bi trebao imati suvremeni bek?
- Suvremeni bekovi su organizatori igre, razigravači, strijelci i vođe momčadi. Stoga igrač na toj poziciji treba biti najprilagodljiviji te najsigurniji u kontroli ritma igre i rezultata. Pritom treba uspješno igrati u situacijama 1 na 1 i 2 na 2 te posjedovati vještinu na najvišoj razini automatizacije. Bekovi su igrači na „vrhu napada i obrane“, trebaju biti sposobni provoditi trenerov sustav igre i komunikacije jer je njihova uloga proaktivna agresivna obrana u prednjoj liniji te stvaranje igre u tranzicijskom i pozicijskom napadu. Bek treba biti i uspješan vođa momčadi i imati moć povezivanja u igri i izvan igre te biti sposoban razumjeti probleme suigrača na svim pozicijama. Poželjne psihološke osobine igrača koji organiziraju igru jesu: emocionalna stabilnost, nesebičnost, lukavstvo, neustrašivost, igračka konzistentnost i mentalna čvrstoća. Bez tih karakteristika prvi bek ostaje „polukvaliteta“ neovisno o razini automatizacije vještina i stupnju razumijevanja igre. U situacijama visokog natjecateljskog pritiska u igri bek treba pokazati odlučnost, visoku razinu samopouzdanja, usmjerenost i zadržavanje pažnje na kontrolu igre i rezultata, visoku razinu motivacije te potpunu mirnoću i koncentraciju osobito u završnici utakmice. Prvi bek treba znati surađivati sa suigračima tako da do izražaja dođu njihove jake, a prikriju sve slabe strane njihove igre. To znači da trebaju osjećati tko je od suigrača u određenom trenutku u ritmu optimalnom za vrhunsku igru, tko ima kvalitetan šuterski ritam i timing, tj. tko je spreman poentirati u seriji ili tko stvara miss-match situacije visoki-niski, brži-sporiji odnosno snažniji-slabiji. Njihovo dodavanje lopte suigraču uvijek treba biti u trenutku izlaska iz kretnje što „produžava vrijeme“ otvorenog šuta. Zato pravovremeno, selektivno odlučivanje i reagiranje u igri treba biti osnovno obilježje prvog beka.
Kako proizvoditi bekove razigravače?
- U procesu razvoja pojedinog igrača na poziciji prvog beka nužno je da trener igrača usmjerava na usvajanje kriterija za taktičko odlučivanje u igri. Poučiti igrača kada i kako reagirati te zašto situacije rješavati na određeni način jedna je od najvećih trenerskih zadaća. Temeljna uloga trenera je da potiče razvoj tehničko-taktičkih i psiholoških vještina koje omogućavaju beku koncentraciju, perceptivnu brzinu, kontinuirano prepoznavanje i predviđanje poteza suigrača i protivnika. U području usavršavanja igrača na problemskoj razini najvažnije je prvog beka poučiti kada šutirati, kada dodati te kada i kod kojih prodora s loptom postoji mogućnost dodavanja već na prvom koraku (npr. pri „vezivanju“ dva obrambena igrača). Uz to, trener treba prvom beku objašnjavati kako reagirati i kojom se tehnikom koristiti u slučaju udvajanja na igraču s loptom na vanjskim pozicijama jer iz trenerske prakse zna se da je najteže naučiti igrača da ne podiže loptu protiv proaktivne agresivne obrane. Nadalje, prvog beka u tranzicijskoj obrani treba usmjeravati da zatvara početnu fazu protivničkog tranzicijskog napada. Odgovoran je za određivanje protivnikova smjera kretanja i brzine prijenosa lopte. Igrač na toj poziciji treba biti izvor komunikacije u obrani i tako poticati brzinu prilagođavanja pozicije obrane suigrača, čime određuje koliko će protivnička momčad imati problema s ritmom, tempom i timingom u kretanju i rješavanju situacija u igri. Nadalje, bek treba usavršavati osjećaj za kolektivno nadigravanje, selekciju dodavanja i driblinga u tranzicijskom i pozicijskom napadu i posebne aspekte timinga u igri kao što su povezivanje brzog i kontroliranog stila igre, mentalitet šutera, kontrolu akcija naročito u kriznim intervalima igre te vođenje momčadi. U konačnici, presudno je u razvoju beka poticati razvoj rizičnosti, odlučnosti i autonomije u trenutku kad je usvojio vještine i postigao visok stupanj razumijevanja igre. Igrači na poziciji prvog beka trebaju biti trenirani da budu sposobni probiti prednju liniju obrane i svaku vrstu pressinga te stvarati brojčanu nadmoć i prostornu prednost.
Može li se danas uopće igrati vrhunska košarka bez klasnog playmakera kao što je to svojedobno igrala Hrvatska na Olimpijskim igrama u Barceloni oslanjajući se na kreaciju svog visokog igrača Tonija Kukoča?
- U razdoblju 60-ih, 70-ih, 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća bila je paradigma da bi momčad ostvarila vrhunsko postignuće treba imati kvalitetnog playmakera i centra. Chicago Bullsi su pokazali da vrhunska izvedba i rezultat mogu ostvariti bez vrhunskog playmakera i centra i tako promijenili obrazac mišljenja. Dakle, višedimenzionalni igrači s polivalentnom tehnikom, taktikom i igrom mogu biti stvaratelji igre jer su sposobni obavljati velik broj zadataka u igri gdje im pozicija određuje ulogu u igri te sudjelovati u različitim vrstama pomaganja. Toni Kukoč kao point forward je bio izvrsni razigravač, a Jokić kao point center ima izvrsna rješenja i na vanjskim i na unutarnjim pozicijama. Drugim riječima, sposobnost igranja na višestrukim pozicijama u napadu s adekvatnom geometrijom napada (raspored i razmak između igrača) je temelj učinkovite igre u napadu. Ako imate igrače u momčadi koji su sposobni igrati na više pozicija u napadu, tada igrač s loptom postavlja igru, a raspored preostala četiri igrača određuje ulaze i izlaze u napadu. Razvoj takvih profila igrača zahtijeva sustav cjelovitog razvoja gdje se igrači poučavaju igrati košarku gdje im pozicija određuje ulogu u igri što omogućava igru bez klasičnog playmakera.
Bili ste vrlo učinkoviti u stvaranju vrhunskih košarkaša, radili ste u stručnom stožeru bivše reprezentacije u tri različita ciklusa i reprezentaciji Hrvatske i vodili ste i seniore velikih klubova Olimpija, Zadar i Split. U kom trenutku ste se okrenuli sportskoj znanosti?
- U trenutku kad sam zadovoljio motive kao učitelj i trener košarkaške igre okrenuo sam se sportskoj znanosti. Znao sam da nije jednostavno postići dvije karijere te da je najteže povezati znanost i praksu i postati znanstvenik-praktičar u bilo kojem području. Nakon višedesetljetne trenerske karijere gdje sam dao veliki doprinos u stvaranju sportskih postignuća, vrhunskih trenera i košarkaša prihvatio sam poziv Kineziološkog fakulteta u Splitu da preuzmem kolegij Teorija i metodika košarke. Predavanje na fakultetu, brojna mentorstva, pisanje znanstvenih i stručnih radova, sveučilišnih udžbenika, sudjelovanje u znanstvenim projektima su mi otvorili nove kompetencije i mogućnost da prenosim znanje budućim stručnjacima i znanstvenicima kao i da provodim edukaciju za učitelje i trenere djece, mladih i seniorskih sportaša. Kao znanstvenik-praktičar imao sam priliku utemeljiti velik broj linija istraživanja što je rezultiralo novim nalazima za primjenu u sportskoj praksi. Znanstveno, nastavno i stručno djelovanje omogućilo mi je da postanem stručnjak i predavač na preddiplomskom i diplomskom studiju na području teorije i metodike košarke, teorije i metodike sportskog treninga i teorije sportskih igara te nositelj tri predmeta na doktorskom studiju. U konačnici, bez velike pomoći supruge Danice, sina Marka i kćerke Viktorije ne bih mogao ostvariti kvalitetnu sportsku i sveučilišnu karijeru.
Da profesore, slažem se s vama, no treba znati da je teorija gratis, danas je ima na tone na internetu, ali praksa i iskustvo koštaju. U današnju HR košarku ušla je gomila trenera koji sami ne znaju skok šut pa kako će ga nekom klincu objasniti. Nema više entuzijazma samo privatni interesi, sitni ili krupni. Klubovi se bore s golom egzistenicijom, nema više sponzora kao nekad. Pogledajte Vaš Zadar koliko im mladih talenata igra a imaju toliko titula juniorskih prvaka, isto kao i Hajduk, juniori u finalu champions league a tko igra? HR klubovi ne mogu osvojiti ABA ili Euro ligu, jer nemaju taj kapital, treba ukloniti 90% stranaca i početi davati kruha trenerima koji znaju držati loptu u rukama a ne laptop, bolje je u njih investirati a ne u neke polovne strance, robu s greškom koja osim da neki direktorčić mazne neku pinku ne služi razvoju HR sporta.