IVAN MEŠTROVIĆ:

Lako sam uvjerio svojeg prijatelja Mészárosa da uloži u Osijek

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL
1/8
25.07.2017.
u 14:10

U samo godinu dana, NK Osijek je iz ružnog pačeta izrastao u prekrasnog labuda. Najveće iznenađenje hrvatske nogometne lige završilo je sezonu na četvrtoj poziciji i s kartom za Europu u rukama.

Trenirao je skok u vis i “mrzio” je nogometaše. Jer, svaki put kada bi se oni rastrčali za loptom po travnjaku Gradskog vrta u Osijeku, atletičari bi im se morali maknuti s puta. On sam, kao dječak, nogomet je trenirao zanemarivo kratko. Kako to već u životu biva, 38-godišnji Ivan Meštrović postao je lani suvlasnikom i predsjednikom NK Osijeka, prvoligaša iz istog tog Gradskog vrta. Kada je već uložio svoj novac, odlučio je i “uzeti uzde” u vlastite ruke. Prometnuo se tako u željno iščekivanog spasioca kluba koji se dotad grčevito držao za dno ljestvice, prijetilo mu je ispadanje iz prvoligaške desetorke, svađali se su zbog njega političari, a navijači bili očajni.

U samo godinu dana, NK Osijek je iz ružnog pačeta izrastao u prekrasnog labuda. Najveće iznenađenje hrvatske nogometne lige završilo je sezonu na četvrtoj poziciji i s kartom za Europu u rukama. Tribine su sve punije, a nitko se više ne čudi onima koji gradom koračaju u jednoj plavoj, a u drugoj bijeloj “starka” tenisici, što je plod maštovitog marketinškog poteza. Baš kao što su sloganom i najavljivali, novi vlasnici Ivan Meštrović i Lőrinc Mészáros, njegov mađarski prijatelj i partner, doista su pokrenuli grad.

Meštrović, poduzetnik impresivne biografije koji živi i radi na relaciji Dubai – Budimpešta, lani je u tu rutu ubacio i svoj rodni Osijek, s kojim devet godina gotovo da uopće nije imao veze.

– Primarna mi intencija nije bila preuzeti nogometni klub, niti mi se dalo vraćati u Hrvatsku. Otišao sam, naime, 2007. i u Hrvatskoj nisam imao nikakvih poslovnih aktivnosti, osim što sam dva i pol mjeseca godišnjeg odmora redovito provodio na Jadranu. Dio obitelji mi je u Osijeku, dio u Dubaiju, tako da sam vrlo rijetko dolazio u Osijek, samo za katoličke blagdane. Da pomognem klubu, zvali su me mnogi osječki prijatelji, znani i neznani, roditelji djece koja je trenirala u klubu, a koji me znaju, ljudi oko i izvan nogometa. Zbog te jedne građanske čežnje da grad mora imati kazalište i prvoligaški klub, koju sam i ja progutao, odlučio sam pomoći – započinje Ivan Meštrović.

Gradonačelnik Ivan Vrkić i Branimir Glavaš izvršili su, priznat će, finalni pritisak na njega da se pokrene, no nikako nisu, kaže, bili jedni koji su okrenuli njegov broj.

– Shvatio sam potom da jednokratna ili višekratna financijska pomoć ne bi bila dostatna za ono gdje ja želim vidjeti NK Osijek i odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke. Nisam to želio napraviti sam, iz više razloga. Prvo, znao sam da nemam toliko vremena posvetiti se apsolutno nogometu. Znao sam da se u Osijek neću vratiti, u smislu svakodnevnog življenja, i bilo bi neodgovorno od mene da se u to upustim sam. Okupio sam tim ljudi za koje sam pretpostavio kako će uspješno voditi klub, što se i pokazalo, i tražio sam strateškog partnera koji bi mi pomogao financijski i logistički, znanjem i utjecajem. Nametalo se nekoliko imena s Bliskog istoka koja bi PR-ovski možda i bolje zvučala nego moj sadašnji partner, ali, pomno odvagnuvši, odlučio sam da to bude netko mentaliteta slična našemu, tko je već dokazani uspješni nogometni djelatnik. Zamolio sam, tako, prijatelja i suradnika na ranijim projektima Lőrinc Mészárosa koji je, uz mađarskog premijera Viktora Orbána, suosnivač i stvaratelj Puškaš akademije, najreprezentativnije nogometne akademije u ovom dijelu Europe, da se uključi u projekt. Nisam ga morao dugo nagovarati – priča nam on kako je, gotovo pa bajkovita, sportska priča počela.

Svjestan je bio nogometne tradicije toga kraja, bazena koji gravitira Osijeku u nogometnom smislu, ali i “sivila grada koji nije imao niti jednu svijetlu točku” u trenutku njihova preuzimanja kluba.

Prvi biznis s kokama

– Samouvjerenošću koje mi ne nedostaje i entuzijazmom svojih gimnazijskih prijatelja povezanih s nogometom, bilo da su bivši suci ili bivši igrači, stvorio sam jezgru svojih najintimnijih osječkih prijatelja i, nazovite to kvazinepotizmom, njima sam povjerio dnevno vođenje kluba. Ja određujem smjer, a oni paze da sve funkcionira kako treba i danas smo tu gdje jesmo – otvoreno će on.

Ivan Meštrović po struci je pravnik. U poduzetničke se vode upustio praktički još kao tinejdžer. Prvi su mu posao, s 18 godina, bile farme peradi u Petrijevcima nadomak Osijeka.

– Iz revolta kontra obitelji, otišao sam na selo i pokrenuo ekocertificiranu proizvodnju peradi. Postao sam najprije kooperant varaždinske Vindije, konkretno Koke, no odustao sam od toga jer sam vidio da je viša cijena i trend, već te 1997., u ekoproizvodnji. Tako sam ja, vjerujem, prvi na ovim prostorima uzgajao certificirane kokice trkače, čija je proizvodnja trajala 30 posto dulje nego onih u gajbama koje danas svi jedemo. Međutim, zbog neusklađenosti mojih želja i propisa veterinarske inspekcije, farmu sam morao zatvoriti jer je propisano bilo cijepljenje peradi, antibiotici, a ja sam deklarirao da kod moje peradi toga nema. Studirao sam tada u Zagrebu pa sam to radio malo i na daljinu – prisjeća se.

Pravi poslovni pothvat bio je, pak, City Express, čiji je bio suosnivač i suvlasnik.

– City Express nametnuo se kao šarmantan biznis koji se na kraju izrodio u jednu od najvećih logističkih kuća na području središnje Europe, s više od tisuću zaposlenih – navodi. Izlazi iz toga posla 2007. godine, ali i odlučuje otići iz Hrvatske. Preselio se u Dubai koji je tada bio najbrže rastuća ekonomija na svijetu.

– Gravitirao sam prije toga Londonu, smucao sam se po zapadnoj Europi, nešto po Americi, a odabrao sam Dubai jer mi je bio dobra baza za kontakte i razvijanje biznisa – nastavlja. Ondje osniva City Mail, koji posluje u i u Kataru, Bahreinu, zemljama Zaljeva. Danas živi na relaciji Dubai – Budimpešta, ali češće je u Budimpešti.

Atipičan sam biznismen, nisam u životu radio ni za koga, osim za sebe. Nisam čak radio ni za svoju obitelj. Nisam naučio raportirati nikome. Na vrhuncu, uvjetno rečeno, poslovne moći napustio sam Hrvatsku i okušao se dalje, od Rusije, Kazahstana, Katara, Bahreina, Dubaija, Srbije, Mađarske. U tom kontekstu, NK Osijek i problemi vezani za taj klub bili su mi dječja igra u usporedbi s teškoćama na koje sam nailazio s vladama i drugim institucijama u nabrojenim zemljama – uspoređuje on.

Posluje aktivno u osam zemalja svijeta pa se susretao, pojašnjava, sa znatno većim izazovima “nego što je oživljavanje jednog prvoligaša u sredini koja to jedva čeka”. Nije ga bilo, stoga, ničega strah, bez obzira na izrazitu osjetljivost i vezanost Osječana za svoj klub. Bio je tek pomalo zabrinut kojom dinamikom provesti zacrtano i hoće li krilatica “Pokrenimo grad” biti prepoznata onoliko brzo koliko je to očekivao. Prepoznata je, kaže, i brže no što je predviđao. A brojke su fascinantne

– Prodali smo 3500 godišnjih karata za utakmice. Uzmemo li u obzir da je u Osijeku, po projekcijama, 80-ak tisuća stanovnika, to znači da je gotovo pet posto građana fizički bilo u klubu, stajalo je u redu na suncu i kupilo svoju godišnju ulaznicu. To je kao da za Herthu iz Berlina, četveromilijunskog grada, 200.000 ljudi stoji na suncu, čeka ulaznice i poistovjećuje se s klubom. Brojimo i oko 15.000 članova kluba, dakle dvadesetak posto stanovništva Osijeka, starog i mladog, muškog i ženskog, odvojilo je svoje vrijeme i učlanilo se u jedan pokret. U povijesnim je to razmjerima neusporediva, gotovo plebiscitarna podrška jednoj ideji. Mislim da ni partizani u Osijeku 1944. nisu bili toliko popularni i pokriveni članovima koliko je to NK Osijek danas – ponosan je Meštrović na svoj klub.

Pita li ga se kako mu je to pošlo za rukom, odgovorit će: vrag je u detaljima.

– Uspio sam inzistirajući poluautokratski – polufanatično na svakome, i najsitnijem detalju, od vizualnog identiteta kluba, odabira dresova i sponzora, do marketinških aktivnosti. NK Osijek u brojkama je jedno malo čudo. Jedini je profesionalni klub u Europi koji se natječe u prvom rangu natjecanja, a financira se s više od 95 posto sredstvima iz stranih država, ne iz matične zemlje. Naš najveći sponzor je Strabag, sponzori su nam i Coca-Cola, Nike i Converse, multinacionalne kompanije. Jedan je od naših sponzora, za nogometnu školu, mađarska vlada predvođena premijerom Viktorom Orbánom. Donirat će nam milijardu forinti ili, preračunato, 3,3 milijuna eura za tekuću godinu jer su prepoznali našu ideju za gradnju nogometnog kampa na osječkom Pampasu. Bit će to, nimalo se ne bojim ako sam pretenciozan, najljepši nogometni kamp središnje Europe i jedan od većih. Temeljem zdrave atmosfere i prepoznavanja projekta Pokrenimo grad, dobili smo, dakle, bespovratni novac strane zemlje. Isto je to kao kad bi u Istru ili Hajduk ulagala talijanska vlada, ili austrijska u Varteks. Koliko mi je poznato, takav model u Hrvatskoj prije nije postojao – navodi naš sugovornik.

Plod šarma i fanatizma

Korisnici su i najvećeg sponzorskog komercijalnog ugovora s nekom stranom kompanijom, konkretno Strabagom, u profesionalnom sportu u povijesti Hrvatske. Riječ je o višemilijunskom iznosu, u eurima.

NK Osijek paralelno gradi kamp vrijedan osam do deset milijuna eura i novi stadion Gradski vrt za 25 milijuna eura.

– Sve su to projekti koji, s financijske točke gledanja, nemaju opravdanost. Oni su plod šarma, entuzijazma, fanatizma. Činjenice s kojima dolazim pred svoje prijatelje su nesporne, a to je 15.000 članova, 3500 godišnjih karata, što su, ponavljam, strašni podaci za, uvjetno rečeno, mali grad.

Mogao ga je osječki klub, razmišlja on danas, stajati i glave, da je ovlaš odradio posao, s manjim sponzorstvima. Preozbiljan je čovjek, reći će za sebe, da bi se upustio u nešto čemu ne vidi sretan kraj. Poprilično autokratski, kaže, određuje ciljeve i načine kako do njih doći, a ima dovoljno međunarodnog iskustva pa se nije plašio uhvatiti ukoštac s novim izazovom, “pogotovo s partnerima koji mu stoje uz bok”.

Na tom putu, svjetski su mu uzor klubovi iz manjih gradova za koje se ne bi ni čulo da nemaju svoju nogometnu momčad. Na tom je popisu svakako Leicester, iako mu, ističe, nije nimalo džentlmenski njihovo rješavanje trenera s kojim s ostvarili povijesni uspjeh i popeli se na tron engleskog nogometa.

– Klub veći od grada, poput Bayera iz Leverkusena, to mi je svojevrsna nit vodilja. Zanimljiv mi je Napoli, koji ima gotovo plebiscitarnu podršku svojih pučana, ili Palermo, na čijoj sam utakmici, u kojoj su izborili ostanak u “Seriji A” lani bio. Cijeli je grad disao za klub s dna tablice, a slavlje sa stadiona i taj južnjački temperament prenijeli su se u grad, na cijelu noć. Volio bih da to malo prenesemo i u našu “unjonjanu” Slavoniju – iznosi Meštrović.

Puno su učili, otkriva, i od KHL Medveščak, u kojem je Meštrović, inače, savjetnik uprave za poslovni razvoj i ulaganja. Damir Gojanović, predsjednik Medveščaka, jedan mu je od najboljih prijatelja i kum. Taj je hokejaški klub godinama bila najgledaniji sportski klub u Hrvatskoj, fascinantna je njihova mobilizacija ljudi za dolaske na utakmice. I Osijek je, uvjeren je Meštrović, na tom tragu.

– Da biste dobili opću podršku, morate projekt uzdići iznad interesnih grupa s kojim se povezuje. Mi smo to uspjeli pa je NK Osijek iznad politike i biznisa, svi žele doći na utakmicu i biti u VIP-u, ne personalizira ga se i ne poistovjećuje više ni s čime lošim, samo dobrim – ne skriva on zadovoljstvo.

Lakše bi mi bilo u Zagrebu...

Ljudi lako, stava je, prepoznaju prave vrijednosti.

– Kada stavite opći interes iznad privatnoga, oni to znaju cijeniti. Ljudi i teško praštaju, zato se trudim da ne radimo greške, a ako ih i činimo, da su na našu, a ne na štetu društva. Ovo ranjeno društvo u cjelini je trebalo nešto, bio je to NK Osijek, a isto tako mogao je biti i neki drugi klub, ali nogomet je, kao globalni fenomen, najlakše oruđe za pokretanje masa. Ne bismo mi puno dobili da sam, hipotetski, privatizirao HNK i doveo Boljšoj teatar ili milansku Scalu. Nažalost. Od prvoga dana ističem da smo klub kupili za Osječane, ne za nas, i vjerujem da se to vidi. Najjeftinije su nam karte za utakmice od svih prvoligaških klubova u Europi. Činjenica je i da smo prvi u Europi po postotku članova u ukupnom stanovništvu grada. Osijek je klub koji je brzo došao tu gdje je sada, a obećavam da će tu dugo i ostati – poručuje suvlasnik i predsjednik.

U javnim nastupima ne dopušta ružno govoriti o svom klubu, pa baš zato ne voli govoriti ni o prošlosti. No, navest će kako je, od lani, uloženo više od 15 milijuna eura, mahom inozemnih.

– Puno bi to lakše bilo napraviti u Zagrebu, Dubrovniku, ili Istri. A mi smo u istok Hrvatske, u najosiromašeniji kraj naše zemlje, doveli više od 100 milijuna kuna, injektirali u NK Osijek, u dugove, u nova zapošljavanja, na platnoj je listi više od 120 osoba. I ne samo što je najsvjetlija točka nego i s poslovnoga aspekta, mislim da je jedna od najuspješnijih tvrtki istočno od Zagreba – ponosan je on.

Jedini potez kojim je Ivan Meštrović razljutio kohortaše bilo je kada je lani u rujnu, uoči ogleda s Dinamom, poklonio Zdravku Mamiću bijelo-plavi dres s brojem 10 i natpisom Maminho. “Sveti dres”, bjesnili su tada navijači, “poklonjen je osumnjičeniku za najteža kaznena djela”, a kojemu se, usput, sudi baš u Osijeku.

– Mi smo tu utakmicu pobijedili i Zdravko Mamić toga je dana od nas dobio minus tri boda. Moj odnos s njim datira dvadesetak godina unatrag, iz doba kada je bio sportski direktor NK Osijeka, što se zaboravlja. Kako sam kasnije živio u Zagrebu, viđali smo se na sličnim mjestima. Ne idemo si na rođendane i ne ljetujemo zajedno, ali ne mogu se odreći činjenice da sam s čovjekom prijatelj 20 godina. To nije neko duboko prijateljstvo, ali nismo ni samo poznanici. Isto tako ne mogu reći da nisam prijatelj s Damirom Miškovićem, kojeg poznajem znatno kraće, ili s Ivanom Kosom, koliko god se nekome to sviđalo ili ne sviđalo. Kada se reflektori ugase, svi se izljube i svi mi imamo slične teme i probleme – stava je.

Ivan Meštrović postao je otac sina Lea u svibnju. Na upit ima li odabir imena veze s ponajboljim svjetskim nogometašem Leo Messijem, odgovorit će u šali: “Što je najgore, ima!”

– Moja je zaručnica htjela da nam se sin zove Leon, ali tako se zove i Leone Glembay koji mi i nije baš drag lik. Inzistirao sam da nema toga “n” na kraju pa sam joj “prodao” priču kako jako volim Lea Messija pa neka bude Leo, što je ona, hvala Bogu, prihvatila – smješka se novopečeni otac. Tko zna, možda i Leo Meštrović krene stopama svoga imenjaka.

– Neka bude što god hoće, samo neka je sretan. Ovisnik je trenutačno o majci i uživamo s njim – zaključuje.

Komentara 1

MA
..Marsijanac
17:05 25.07.2017.

Bravo gospodine Mestrovicu! 'Ajdmo Shokci!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije