Danko Matrljan, Srećko Juričić, Rade Ljepojević, Ivan Mance... Svi su oni kraće ili dulje igrali za Rijeku, ugradili dio sebe u njezinu povijest, a i sada su dio kluba, majstora s Kvarnera. Danko Matrljan (57) pomoćni je trener u stručnom stožeru, a jedan je od rijetkih Hrvata koji se može pohvaliti da je zabio Realu. Bilo je to 1984. u Uefinu kupu, u Rijekinoj pobjedi na Kantridi 3:1.
Nakon igračke karijere radio je kao samostalni trener, a onda se uključio u stožer Matjaža Keka.
– Nisam nikad požalio. Jedno vrijeme bio sam i samostalni trener. Lijep dio moje trenerske karijere vezan je za omladinsku školu. Jedno sam vrijeme bio trener kadeta i juniora Rijeke, to je bilo veliko zadovoljstvo. Dosta sam tada napredovao, vidio puno stvari koje kao igrač nisam znao.
Koji vam je trenutak ostao emotivno jači – gol Realu ili osvajanje naslova u Kekovu stožeru?
– Ovo što smo prošli u 2017. Tko nije bio dio toga, taj ne može zamisliti. Psihološki je to bila teška godina, ali kad sve prođe, dođe trenutak eksplozije koju pamtiš cijeli život. Nevjerojatan je trenutak kad shvatiš da se naplatio rad, jer je puno trenutaka kad to ne doživiš. Da se ponovo rodim, opet bih nastojao proći to.
I vaša je generacija imala utrku za naslov, s Crvenom zvezdom 1984.
– Bili smo blizu, da smo dobili Zvezdu, bili bismo prvaci. Manji mi je bio pritisak tada, to sam kao trener sada teže proživljavao.
Je li bilo ponuda u onoj ligi da odete u neki jači klub?
– Da, bio sam na pragu Partizana. Došli su mi kući razgovarati s roditeljima još dok sam igrao za Orijent. Nisam htio, a ni mama nije bila za to. Nakon isteka ugovora u Rijeci 1986. bio sam u Novom Sadu na pregovorima s Vojvodinom. Ali Rijeka je ponudila novi ugovor, a kad sam napunio 27 godina i koji mjesec, otišao sam u Španjolsku, poslije u Francusku.
Razbili smo i Valladolid
Da ste mogli, biste li išli ranije, s 20 godina, kao današnji igrači?
– To su individualne stvari. Ja sam pet godina bio u Rijeci, a naš direktor Juričić i još neki igrali su po desetak godina. U ono vrijeme imao si jaku ligu s uhodanim ekipama, znao si u dušu svakoga. Kad bismo u Europi igrali protiv engleskih ekipa, bili smo egal, nije bilo razlike. Mogli smo lako proći ekipe iz današnje petice.
Je li razlika danas više u tome nego u kvaliteti igrača?
– Da. Danas je fantazija kad možeš zadržati ekipu četiri godine. To donosi rezultat, a daljnja nadogradnja produlji joj trajanje. To je United radio u vrijeme Fergusona. Novi igrači donesu svježu krv i motiv. Bili bismo ravnopravni da imamo ekipu na okupu tri godine. Naša je šampionska ostala možda godinu i pol.
Je li premašila vašu?
– Rezultatski sigurno da. Osvojili su dvostruku krunu, igrali odlično u Europi. Ne znam je li itko u Hrvatskoj igrao tako svrsishodno. Spojili su ljepotu i dinamiku, europski tip igre. Veći su bili od nas, nije mi to problem priznati. Svatko realan će tako sagledati.
Zabili ste Realu u pobjedi 3:1.
– Imao sam tada 24 godine. Bila mi je to treća godina u klubu, a u ono vrijeme bio je uspjeh da s 22 godine igraš u prvoj ekipi. Počeo sam trenirati u 12. godini, do tada sam igrao na ulici. Danas se počne sa sedam godina.
Jesu li, zbog toga što nisu prošli ulicu, danas mladi igrači plahi?
– Sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da mi je ulica, odnosno igralište, usadilo 70-80% mog odnosa prema starijima koji su nas školovali, ali pozitivno. Jako smo ih poštovali. Mislim da smo tu malo izgubili neke stvari. Djeca su previše zatvorena i sramežljiva. I mi smo bili, ali na terenu toga nema, moraš pokazati osobnost. Ako si plah, teško ćeš uspjeti, danas i teže nego prije. Moraš ispoljiti dozu prepotentnosti, bezobraznosti, ali i poštovati. E sad, budući da djeca danas nemaju tu “uličnu školu”, mi treneri moramo im je usaditi.
Real je i tada kad ste ga pobijedili bio pojam, no jeste li ga se bojali?
– Ne. Zato što smo svaki tjedan igrali s ekipom na razini lige petice. Nama je teže bilo u Tuzli protiv Slobode ili u Skoplju protiv Vardara nego u Europi jer je bilo i lakše igrati. Kad si dolazio u Skoplje, čekala te borba i, ako se nisi znao postaviti, nisi izvukao živu glavu. Nisi tamo mogao doći i prestrašiti se. Zato je bilo lakše u Europi jer smo imali te jake utakmice, bili smo super grupa. Nama je to donijelo i bezobraznost prema Realu. I da je bilo koja druga ekipa došla, isto bi se provela. Mi smo recimo Valladolid, koji je tada bio treći španjolski klub, dobili 4:1 u Rijeci, a trebalo je biti i više. Znali smo tko su realovci, redom su to bili reprezentativci poput Stielikea ili Valdana. Ali nisi razmišljao tko je on, na terenu si zaboravio. Tako treba i sada, ako uđeš u teren sa strahom od Ronalda, onda će ti on i zabiti tri gola. Nas petorica koji smo igrali protiv Reala prodali smo se u Španjolsku. Ta je utakmica bila prevaga da te uzmu.
Za koliki ste novac tada igrali?
– Bili smo jako dobro plaćeni, imali smo redovna i odlična primanja. Za Real smo dobili takve premije da sam si, ne znam smijem li to reći, kupio sve strojeve u stanu, 12 dana bio sa suprugom na Rabu i još mi je pola ostalo! Nije to bila svota kao danas, ali je vrijednost novca bila takva.
Bili ste devetka...
– Da, ali nisam bio klasična. To je onda bio igrač od 185 do 190 cm, igrao u šesnaestercu. Ja sam volio više sudjelovati u igri, kretati se, razigravati. Mi tada nismo imali klasičnu špicu, već dva brza krila koja bi se pretvarala u nju. Malo neuobičajeno, a karakteristike te naše igre bile su bliske današnjem nogometu.
Koja vam je sad uloga u stožeru?
– Zadužen sam za rad s mlađima ili oporavljenicima.
Težimo da ponovimo 2017.
Mislite li da Rijeka u dogledno vrijeme može ponoviti ono iz prošle sezone?
– Težimo tome. Uz rad i nadogradnju igrača možemo doći na tu razinu, a hoće li to biti prvo mjesto, ovisit će o puno stvari. Tome moraju težiti i igrači koji su došli jer došli su u klub koji je među najjačima u Hrvatskoj.
Imaju od koga učiti. Dosta vas je bivših igrača u stožeru...
– Mislim da se bez kohezije stožera ne može postići uspjeh. Nekad su potrebni kompromisi koji čine ekipu. Svi moramo isto misliti prema igračima, ne smije igrač vidjeti da se razilazimo.
Tko je za vas bio najveći španer u povijesti Rijeke?
– Damir Desnica. Nisam puno gledao Skoblara, no on je malo igrao, a Desnica desetak godina. Nikad nisam vidio takav talent, ravan današnjem Messiju. Imao je velikih problema s ozljedama, tukli su ga nemilice, a suci tada nisu tako štitili igrače.
Za pravog hrvata Darka akše je bilo dati gol Realu nego ići u goste u Tuzlu, ne pokrasti nekoga usput ili pomisliti da su ustaše nevini vitezovi.