Splićanin Filip Bradarić (32) najmlađi je član Večernjakova žirija za izbor nogometaša godine. Profesionalnu karijeru okončao je prije pola godine. Zašto tako rano?, pitali smo Bradarića.
– Mnogi me to pitaju, i da, mogao sam igrati još koju godinu... Meni je boravak u Saudijskoj Arabiji nekako bio prijelomnica karijere. Te dvije godine boravka tamo psihički su me unazadile; drugačija je to zemlja, drugačiji mentalitet ljudi, kultura, običaji... i baš mi je bilo teško. U te dvije godine u Saudijskoj Arabiji nisam imao nikoga od sunarodnjaka uza sebe, nijednog Balkanca za druženje. Nakon toga sam se vratio kući, pa nesretno slomio nogu, i onda mi se nije bilo lako vratiti na visoku razinu – počeo je Filip pa nastavio:
– U ljeto 2023. odlučio sam prihvatiti ponudu mostarskog Zrinjskog, gdje mi je zaista bilo dobro, a onda su se početkom sljedeće sezone pojavili problemi s upravom. Maknuli su trenera (Željka Petrovića, nap.a.) koji nas je bio dobro posložio, dobru atmosferu napravio i onda sam vidio da se nekako borim sam sa sobom – nastaviti ili ne nastaviti. Odlučio sam ovo drugo kada sam shvatio da odlazim na trening, a na njemu ne mogu dati sto posto. Tada je pala odluka da se vratim kući i prestanem igrati. Usto, sin Luka krenuo je u školu, a do sada je već živio u četiri zemlje, pa mi je i s te strane naravno stalo da budem uz njega i da mu olakšam.
Prije negoli Filip obrazloži svoj odabir najboljih deset, evociramo neke od najupečatljivijih sekvenci njegove karijere. Na primjer, nastup za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
– Ušao sam u igru u utakmici protiv Islanda u Rostovu i naravno da sam kao igrač iz HNL-a takvo što mogao samo sanjati. Ne igrati, nego da sam uopće na SP-u! I onda mi se dogodi da protiv Islanda uđem umjesto Modrića, u tom trenutku najboljeg igrača svijeta! Mislim da mi igrači koji to doživimo ne možemo osjetiti koliko je to veliko i važno kao netko sa strane. Da, to je za mene bio veliki trenutak na koji sam zaista ponosan.
Čuvao sam Higuaina
Zanimljivost je i kako ste neke od svojih najboljih izvedbi prikazali u dresu Celte, pa čak igrajući protiv Modrića na Bernabeuu.
– Na toj visokoj razini bio sam i kada sam tek bio otišao iz Rijeke u Cagliari; sjećam se utakmice protiv Milana, kada me trener u posljednjih pola sata bio stavio na libera, pa sam igrao izravno protiv Higuaina i dobio sam dobre kritike u talijanskim medijima. Međutim, mome stilu igre najviše je odgovarao španjolski nogomet. Tamo sam bio došao najspremniji, fizički i psihički. Protiv Reala sam prvi put bio u prvih 11 Celte, a bio je pun Bernabeu i bio mi je baš gušt igrati. Zato mi je to zaista bila jedna od najboljih utakmica. Tada smo Luka i ja razmijenili dresove i naravno da ga čuvam kao dragu uspomenu. Nekoliko mjeseci kasnije s Barcelonom smo igrali 2:2 doma, pa sam dobio i Rakitićev dres. I dan-danas mi je žao što me Cagliari nije pustio da nastavim igrati u Španjolskoj. Jer suigrači u Celti – Aspas, Alcantara... – dočekali su me tako toplo i srdačno kao svoga, kao da smo se otprije poznavali. To mi je jako olakšalo adaptaciju.
Dolazimo do izbora najboljih deset. Kako Gvardiol prije europskog prvaka Modrića, pitamo Filipa.
– Luka je bez dvojbe najbolji hrvatski nogometaš u povijesti. Ali, evo, uvijek nekako više zagovaram mlađe igrače, a Gvardiol je, unatoč svojoj mladosti, već toliko toga ostvario. On igra sjajno u Manchester Cityju, dominira kao da je tamo već deset sezona, zabija golove... Zato sam ga želio vrednovati i nagraditi s ovih deset bodova i staviti na tron, ne umanjujući time naravno Modrićevu veličinu.
Visoko ste rangirali i Ivana Rakitića, premda će neki konstatirati kako je Ivan, nadomak 37. rođendana, na zalasku karijere?
– Teško je biti objektivan oko Rakitića i ne govorim to kao navijač Hajduka, nego iz perspektive svih koji vole hrvatski nogomet. Rakitić je, poput Modrića, u svojoj karijeri ostvario velike uspjehe i nakon njih odlučio je karijeru nastaviti u hrvatskoj ligi, u Hajduku. Mogu ljudi koji se ne razumiju previše u nogomet govoriti da je on u igračkom padu i da to nije njegova nekadašnja razina, ali on je toliko toga donio Hajduku – stabilnosti, mirnoće, iskustva. Ja dobro vidim kako Rakitić u nekim situacijama na terenu, u kojima bi se netko drugi uspaničario, smiruje, drži kontrolu, određuje dinamiku igre. Bez Ivana Rakitića Hajduk bi sigurno imao manje bodova. Usto, njegova pojava u Splitu izazvala je euforiju i pokrenula tisuće navijača, a onda i ojačala HNL, natjecanje koje nikako ne smijemo podcjenjivati, jer su se igrači potekli iz HNL-a naosvajali Liga prvaka, svjetskih medalja... U HNL-u ima puno, puno dobrih igrača.
Koliko Marko Livaja kao najistaknutiji pojedinac Hajduka može biti presudan i u proljetnom dijelu sezone?
– Livaju sam upravo zbog tog njegova doprinosa Hajduku visoko pozicionirao. On je trenutačno u SuperSport HNL-u igrač broj jedan; koliko golova, koliko važnih poteza na terenu, koliko on vuče Hajduk – to je zaista nevjerojatno! I to od prvoga dana otkad je došao. Livaja je zaista klasa od igrača. Klasom, igračinom smatram i Petkovića i da se nije ozlijedio i propustio dosta utakmica, i on bi mi bio u konkurenciji za ovaj popis najboljih deset.
Bit ću prvi na dočeku
Bili ste prvak s Rijekom, s Hajdukom iz kojeg ste potekli – niste. Koliko vam se danas čini izglednim da ćete se Hajdukovoj tituli veseliti kao navijač?
– U Rijeci sam osvojio dvostruku krunu i s velikim žarom igrao sam za Rijeku, a tamo su svi znali da sam hajdukovac. I nisam zbog toga imao nikakvih problema. Naravno da sada navijam za Hajduk i bit ću prvi na dočeku ako osvoje naslov prvaka. Međutim, ima se tu još puno za igrati, nije normalno ni da je Dinamo osvojio tako malo bodova i sigurno će se i on dignuti. Bit će to zaista papreno proljeće i ne usudim se davati bilo kakve prognoze oko raspleta.
Kako gledate na fenomen da su treneri u tri od naša četiri vodeća kluba – Talijani?
– I najveći svjetski klubovi imaju strane trenere, to je normalna pojava, međutim smatram da bi najveće hrvatske klubove trebali voditi domaći treneri. Hajduk je imao dosta stranih trenera i nijedan od njih do sada nije uspio osvojiti titulu. Sada je došao Gattuso, čiji je temperament sličan našem, dobro se snašao, prilagodio našem mentalitetu, i koliko god sam bio skeptičan u vezi s njim, sada moram reći da radi odličan posao. Sad ne govorim o igri, nego o homogenosti grupe, zajedništvu – a to je za mene u momčadskom sportu najbitnije. I iz toga proizlazi sve ostalo.
Podsjeća li vas današnja Rijeka na onu za koju ste vi nekada igrali?
– Ima sličnosti. Rijeka je već godinama stabilan klub, a stalno je u sjeni Dinama i Hajduka. Tako je bilo i kad sam ja tamo igrao. Rijeka igra dobar nogomet, prima malo golova, Rijeku nitko ne može nadigrati. I oko Đalovića su mnogi bili skeptični, ali svaka mu čast, treba ga pohvaliti za sve što je napravio ove sezone. Rijeka će, bez obzira na to što će se događati u prijelaznom roku, biti do kraja konkurentna za titulu – zaključio je Filip Bradarić.
Prvi igrač Rijeke na SP-u s medaljom
Filip Bradarić rođen je 11. siječnja 1992. godine u Splitu. Dijete Hajduka ipak je svoje najveće uspjehe u karijeri ostvario u redovima Rijeke, s kojom je 2017. godine osvojio prvenstvo i Kup. Bio je nezamjenjiv kotačić momčadi koju je vodio Matjaž Kek. Filip je nakon odlaska iz Rijeke igrao u talijanskom Cagliariju, pa na posudbi u Hajduku, zatim u Celti Vigo, Al Ainu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, saudijskom Al Ahlyju, a karijeru je prošle godine okončao u mostarskom Zrinjskom. Za hrvatsku reprezentaciju ima šest nastupa, među ostalim nastupio je 25 minuta u utakmici protiv Islanda na SP-u 2018. u Rusiji. U tom je susretu ušao u igru umjesto kapetana Luke Modrića. Tako je Filip postao prvi nogometaš Rijeke koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu.
Bradarićev izbor
Joško Gvardiol (Manchester City) 10
Luka Modrić (Real Madrid) 9
Mateo Kovačić (Manchester City) 8
Ivan Rakitić (Hajduk) 7
Marko Livaja (Hajduk) 6
Mario Pašalić (Atalanta) 5
Ante Budimir (Osasuna) 4
Martin Baturina (Dinamo) 3
Petar Sučić (Dinamo) 2
Josip Stanišić (Bayern) 1
