U velikom intervjuu za srpski Mozzart sport Dejan Savićević sjetio se kako je 1999. uoči utakmice s Hrvatskom odgovorio na uvrede jednom prolazniku ispred Sheratona:
– Nije bitno što sam sve to rekao Hrvatu usred Zagreba. Rekao bih isto bilo kome i bilo gdje u sličnoj situaciji. Ne može vas netko iz čista mira i bez razloga vrijeđati! Još se na snimci ne čuje što je sve govorio: ubojice, zločinci, četnici... Bar da je bio neka sila od čovjeka, nego neki jado od metar i 60! Na stranu to, ako je 1999. ipak sve prošlo bez incidenata, vjerujem da će i sada. Tada je bilo odvratno što se tiče kompletne atmosfere oko utakmice. Od aerodroma na svakih 200 metara stajao je vojnik ili policajac s kalašnjikovom, bili smo blindirani. Ispred hotela nisi mogao šetati dalje od 50 metara, agenata i policije bilo je na svakom katu. Bez veze se čovjek osjeća u takvoj situaciji. Vjerojatno će i sada biti slično.
I Savićević smatra da je Hrvatska favorit, a obojicu izbornika dobro poznaje iz igračkih dana.
– Iskreno, nisam mislio da će biti treneri, ni Mihajlović ni Štimac. Miha je kao igrač bio tvrdoglav, ali veliki radnik na terenu. Imao je, doduše, neke svoje mušice na skoro svakoj utakmici, na poluvremenu, treninzima... Dosta nervoze je nosio. Zbog toga sam mislio da neće u trenerski posao.
Ljutit na Vidića
Mnogi misle da slične mušice još prate Mihajlovića: slučaj Ljajić, inzistiranje na pjevanju himne, izostavljanje igrača...
– Teško je ocjenjivati nešto izvana, a i ne gledam utakmice Srbije toliko često i pažljivo. Pjevanje himne? Ne mogu reći da je to toliko bitno. Igrao sam mnogo puta za reprezentaciju, nisam pjevao himnu pola puta, a mislim da je ni Miha baš svaki put nije pjevao...
Savićević ima miljenika među orlovima:
– Uvijek sam slab na ljevonoge igrače, zapazio sam Tadića. A i Nastasić je bolji od Subotića, čudovište od igrača. S druge strane, mislim da je Srbija malo učinila na diplomatskom planu što se tiče Vidića. Nije mu trebalo dopustiti da ode iz reprezentacije tek tako sa 30 godina. Da, on kaže meni je teško, meni ovo, meni ono... To je malo smiješna priča i tu je Srbija pogriješila što nije preko medija napravila veći pritisak. Što nije odlučio ne igrati za reprezentaciju kada sam ga ja stavio sa 20 godina?! Tada mu je ona bila potrebna, da igra, da bi se prodao i da bi uzeo novac. Sada kada se napunio para... Još je na mjestu na kojem se najmanje trči, gdje se igrači najmanje troše. Pa Stanković još igra, a cijeli život igra veznog, trči gore dolje non-stop, skoro dvaput više od Vidića.
O udarnim hrvatskim igračima pak kaže:
– Mandžukić i Modrić vrlo su kvalitetni, ali moraju još puno toga ostvariti da postanu klasa Šukera i Bobana. Za Luku čak i nisam bio siguran da će postati velik igrač. Eto, ovih me dana demantirao...
Capellu odbio klupu
Rekao je i da nije istina da ga je menadžer Predrag Naletilić odveo u Milan, nego ga je zvao osobno Berlusconi, prepričao kako je izluđivao Fabija Capella i odbio otići na utakmicu jer nije želio biti na klupi...
Savičevića cijenim jer je bio rijetko plemenit igrač, pjesnik. Gledao sam ga u Titogradu, gdje sam služio vojsku na njegovom početku tamo negdje 1977. ili 1978. kad je počinjao u Budućnosti. Nisam ga upoznao ali nekako predosjećam da je i kao čovjek OK. Slažem s njegovom konstatcijom da su Boban i Šuker bili bolji igrači, klase od današnjih naših najboljih igrača Modrića i Mandžukića. Ali te su usporedbe neobjektivne i zato nemaju neku vrijednost. Sportski rivalitet između Hrvata i Srba, zatim Bosanaca, Crnogoraca. Makedonaca i Slovenaca može pridonijeti kvaliteti liga na ovim prostorima, samo uz uvjet da se stišaju nacionalističke strasti, koje, kako vidimo tinjaju i samo malo im treba da proključaju. Ne znam koliko je za to kriv Domovisnki rat i agresija Srbije i JNA na Hrvatsku i Hrvate. Bojim se da ta priča traje mnogo duže.