Zbog takvih kao on grade se najveće stvari, pobjeđuju najteže utakmice i žive prave uspomene. I zato, dragi, ne srami se ovoga što pišem. Nemaš čega, čovjek Božji, nemaš čega. I hvala Ti što si gonio tako dobro. Nešto za sebe, puno više za nas, svojedobno je za Marija Stanića napisao legendarni Zvonimir Boban.
U samo nekoliko rečenica opisao je Stanića i njegov život. Protkan trnjem i teškim trenucima, ali trijumfalan. Stanić je čovjek iz “raje“ i to ne skriva. Uvijek jednostavan i pristupačan. Nikad elitist. Moglo bi se reći da je Stana ono najbolje od Bosne i Hercegovine. Hercegovački kameni geni i sarajevski šlif za raju, uvijek su ga obilježavali u životu i karijeri. Kakav je bio kao nogometaš, takav je i nakon karijere. Uspješan i skroman. Mnogi su teško prebrodili prijelaz u civile, no Mario Stanić primjer je čovjeka s vizijom i idejom. I – što je još važnije – s voljom za rad i napredovanje.
Stanić nas je dočekao na svom posjedu u Bijači. Malome mjestu uz granicu s Hrvatskom. Reklo bi se odsječenom od svijeta. Ipak, Stanić ima poseban odnos s tim područjem. Uvijek rado ističe svoje hercegovačke korijene. Taj krš i kamen dio su njega. No on je u tom kršu, kamenu i drači vidio nešto više.
Ne samo vidio nego je tu viziju pretočio i u prekrasno zdanje. Kompleks s dvije kuće, vinskim podrumom, s oko 5000 sadnica loze, sportskim terenima i još brojnim atrakcijama. Hercegovina “progovara“ iz njegovih dvora. Svaki korak tog zdanja ono je najbolje što Hercegovina nudi.
– Hercegovina je dugo bila neiskorišteni dijamant. Mnogi su stoljećima, zavarani kamenom i kršem, previđali taj potencijal. No ja smatram da ovdje postoji veliki turistički potencijal. Hercegovina je posebna na svoj način i takvu je treba prezentirati – kaže nam Stanić.
Baza za odmor
Kaže da treba mijenjati mentalitet jer bez toga nije moguće napraviti velike iskorake.
– Ljudi moraju naučiti cijeniti svoju zemlju i svoj kraj. Žalosti me što ne koristimo dovoljno što nam ova škrta zemlja daje. Nigdje u svijetu nema ljepšeg divljeg šipka, smokve ili masline. To su posebnosti ovoga kraja i potrebna je dobra volja da se on pokrene. Nije to samo stvar turističke promidžbe. Treba dati razloga mladima da ostaju. Ne smijemo to tretirati kao spaljenu zemlju i bježati. Hercegovina je skriveni biser koji treba tek otkriti u pravom svjetlu.
Njegovo imanje to oslikava u najboljem smislu. Nagrađivano velikim brojem arhitektonskih nagrada, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
– Moram naglasiti da bez ljudi koji su radili na ovome projektu ovo ne bi bilo izvedivo. Prije svega bih istaknuo arhitektonski tim Dva Arhitekta, Zorana Zidarića i Tomislava Ćurkovića. S njima sam imao pozitivna iskustva otprije pa su bili logičan izbor za ovaj projekt. Oni su mastermindovi ovoga zdanja. TD Company iz Ljubuškog obavio je veliki izvođački posao. U svakom poslu potreban je kvalitetan tim. Bez toga se ne može. Bez mnogih ljudi ovo ne bi bilo ovako kvalitetno – kaže Stanić.
Dodaje kako nije nikada imao namjeru graditi kompleks za prikazivanje.
– Ja sam u startu to dosta odbijao. Ovo je zamišljeno kao jedna baza u kojoj se mogu skloniti od svakodnevnih obaveza i stresa. No na nagovor ljudi iz struke koji su projekt prijavili za neke nagrade, pristao sam na to. Drago mi je da je projekt dobio mnoge nagrade i to je svakako jedna satisfakcije za sve one koji su ugradili dio sebe, svoga rada i truda u ovo.
Imamo stav i kad nemamo pojma. Stihovi su to pjesme Hladnog piva. Pjevuši je Mario Stanić dok uz kaminsku vatru priča o sebi i svom životu. Naravno, ovi stihovi su highlight njegova životnog iskustva. A ono je golemo i neprocjenjivo. – Za sebe ću uvijek reći da sam hercegovački Sarajlija. To Sarajevo me je odgojilo u neku ruku i dalo mi pečat. Kad sam krenuo igrati u Želji, dobio sam neke vrijednosti koje te nitko ne može naučiti. Baš zato ću uvijek isticati Željezničar kao svoju prvu i vječnu ljubav.
Morao je Stanić kao i mnogi tada proći strahote rata. Mnogi se danas olako hvataju te riječi i tih događanja.
– Bježao sam iz Sarajeva s torbom, majicom, dvojim gaćama i putovnicom. Ja sam imao dovoljno sreće da se spasim. Mnogi nisu. To me svakako obilježilo u životu i naučilo cijeniti neke stvari. Volio bih da više cijenimo jedni druge. Mislim da bismo tada svi bili zadovoljniji u životu.
Rado se sjeti svojih nogometnih početaka u Sarajevu.
– Bio sam u klubu gdje su se uvijek cijenile radne navike i etike. Svi smo živjeli Želju. Živjelo se za derbi sa Sarajevom. Volim reći da nema ništa slađe od gradskih derbija. Žao mi je što je danas opala kvaliteta nogometa u Bosni i Hercegovini pa tako i u Želji i Sarajevu. No unatoč tome, uvijek rado pogledam vječiti derbi. To je poseban događaj za svakog Sarajliju.
Njegov život i karijera pokazali su da je uvijek imao stav o onome što razumije. Nekad i nije u pravu, ali će uvijek jasno argumentirati svoj stav. Reći će da će se sa svakim upustiti u raspravu ako je vođena argumentima.
Ne postoji zdrava hrana
Krenut će Stana i u nove stvari ako u njima vidi jasne obrise uspjeha. Takav je i primjer njegova projekta s bezglutenskom prehranom. Vlasnik je poduzeća koje se bavi tim biznisom.
– Dugo sam vremena izbjegavao suočiti se s time da moje tijelo ne tretiram na najbolji način. Kada sam napokon saznao da mi tijelo na apsorbira gluten na normalan način, prilagodio sam svoju prehranu i učinio si veliku uslugu. To je kod nas još uvijek relativno egzotično. No želim, sa svojim partnerima, podići svijest o personaliziranoj prehrani. Vjerujem da će to tijekom vremena postati dostupno širem krugu ljudi. Uvijek volim reći da ne postoji zdrava hrana. Nekome će nešto odgovarati, a drugome neće. Moramo prihvatiti svoje tijelo kao specifičan mehanizam koji treba tretirati na odgovarajući način.
Takav režim nije nova stvar ni u svijetu sporta. Imamo bliske primjere teniskog šampiona Novaka Đokovića i hrvatskog reprezentativca Nikole Kalinića. Oni svoje dobre rezultate pripisuju upravo prehrani bez glutena koji ih je sputavao.
– Nogomet je najmanje predvidljivi momčadski sport. Zato ima toliko navijača i simpatizera. Nema jamstva u nogometu. Danas si gore, sutra si dolje. Upravo zato toliko energije svi ulažemo u nogomet. Od navijača, djelatnika u nogometu pa do samih nogometaša. To je čista emocija. Nogomet je igra koja treba okupljati ljude. Slaviti razlike i različitosti. Nažalost, često smo svjedoci drukčijih trendova i to nije dobro za nogomet.
Ne volim raditi polovično
Njegov je stav jasan i koncizan. Kao igrač bio je beskompromisan, takav je i danas. Ima svoja načela i nije ih spreman kompromitirati ni zbog čega. Reći će često da ga je nogomet u jednu ruku odgajao.
– Od mojih početaka u mom Želji pa do Chelseaja, svakim novim treningom učio sam i usvajao znanja. I sportska i ljudska. Moj put je bio težak, prožet i tragičnim trenucima rata, dokazivanjima diljem Europe, ali su karakter i volja bili moji asovi kojima sam došao do najvećih razina. Igrao sam u tada dvije najjače lige svijeta. Jako sam ponosan na to i opet bih sve ponovio da se opet rodim.
Mariju Staniću ništa nije došlo slučajno. Igrao je sve moguće pozicije u karijeri. Uvijek koristan i prilagodljiv. Znao je i legendarni Ćiro reći da je Stanić ono što je on odgajao u svakom od bivših vatrenih. Mnogi će se sjetiti njegovih igračkih dana i uspjeha. Igrao je u najsjajnijim danima Serie A u Parmi s imenima kao što su Buffon, Cannavaro i drugi. Pamte se i godine u Engleskoj, kao jedan od pionira novog Chelseaja.
– Ne bih se zvao pionirom novog Chelseaja, ali u svakom slučaju mi je drago da sam bio dio te priče. Imao sam povlasticu da završim karijeru u takvom klubu. Uživao sam u Italiji i Engleskoj. Možda sam mogao više, a možda i manje. Kao što sam rekao, nema garancija u nogometu. Puno se stvari treba poklopiti za jednu uspješnu karijeru.
Sam Stanić okušao se i u menadžerskim vodama. Kad govori o tome, voli izbjeći riječ menadžer.
– To kod nas predstavlja nešto negativno. Neku vrstu muljanja. Mislim da je savjetovanje i vođenje puno zahvalniji termin. Pokrenuo sam tu priču s Goranom Vlaovićem i Borisom Živkovićem. To je svakako jedno zanimljivo i korisno iskustvo. Ipak, mislim da ću polako dizati sidro iz te priče. Previše je obaveza s druge strane da bih se i tome posvetio stopostotno, a ne volim nešto raditi polovično.
Komentirajući neke pojave koje je vidio kroz takav projekt, ističe kako je danas izazovno raditi s mladim generacijama.
– Teško je generalizirati, no dojma sam kako danas mladi igrači prerano odlaze van. Kao i za sve u životu, i u nogometu je potrebno sazreti.
Nemamo normalne uvjete
Previše se gleda financijska strana priče, a premalo sportska. Mišljenja sam da kroz sportsko napredovanje i financijski dio priče dođe sam po sebi. Svi žele biti Luka Modrić, ali nitko ne želi njegov put. Prečesto se gleda na one koji su uspjeli, a premalo na one talente koji iz raznoraznih razloga nisu. Moramo educirati mlade igrače i usaditi im radne navike i etiku. Danas se nigdje ne prolazi na sam talent.
Teško je sjesti sa Stanićem, a ne dotaći se hrvatskog nogometa. Došao je u fokus javnosti kao dio tima u kampanji kandidature Darija Šimića za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. U njegovu govoru primjećuje se ogorčenost stanjem u hrvatskom nogometu, ali i sportu općenito.
– Mnogi postavljaju pitanje što je imala moja generacija u usporedbi s današnjom. Na papiru su to obje fantastične ekipe. Moj je stav i osjećaj da smo mi imali zdraviju atmosferu. Da smo imali narod iza nas. Kad je falio atom snage, publika je ta koja nas je pokretala. Danas toga nema. Žalosno je da reprezentacija mora strahovati gdje će igrati da ne bi došlo do nereda. To nisu normalni uvjeti. Igrači to vide i osjete.
Shizofrena atmosfera
To vidi kao razlog mnogih zapinjanja hrvatske reprezentacije. Vođenje Saveza proteklih godina je, kaže, bilo nestrateško i netransparentno.
– Otuđili su se od svog glavnog konzumenta, a to su navijači. Okrenuli su većinu nogometnog puka protiv sebe. I dalje srljaju u tom smjeru. Nemaju nikakvu strategiju. Počevši od izbornika pa nadalje. Volio bih znati po kojem se kriteriju biraju i troše izbornici kod nas. To sve dovodi do disbalansa u atmosferi u i oko reprezentacije. Nije normalno da nam igrači dobivaju poziv za reprezentaciju i za sud. Takva šizofrena atmosfera ne može iznjedriti kvalitetan rezultat.
Dio je “oporbe“ u hrvatskom nogometu. Izbori su prošli kako su prošli. Promjena za sada nema. No jasno ističe kako nema odustajanja.
– Realno, mi nismo imali prevelike šanse da napravimo promjene odmah. To je jedan termički zatvoreni sustav koji je izgrađen da štiti njegove pojedince. Nisu problem Zdravko Mamić ili Davor Šuker. Problem je sustav koji je ovako konstruiran. Oni su samo nusprodukt takvog sustava. Jako je teško boriti se protiv toga. No mi nećemo odustati. I dalje ćemo biti glas razuma u hrvatskom nogometu – govori Stanić.
Činjenica je da će se neke stvari u hrvatskom nogometu morati kad-tad mijenjati. Tko će biti na čelu tih promjena, manje je važno. Bio to Davor Šuker, Dario Šimić, Pero Perić ili netko četvrti. Potrebna je jasnija strategija s konkretnim djelovanjima. Svima je u cilju da Modrić, Rakitić, Mandžukić i ostali reprezentativci osjete taj motiv više s tribina. Da im kao i vatrenima ‘98 to bude vjetar u leđa. Jer ćemo inače o ovoj generaciji govoriti kao o jednoj koja je mogla puno, a nije to ostvarila. Reći će Mario Stanić da je sve već izmišljeno, samo treba volje da se dobre stvari provedu.
I sad si, zahvaljujući gaćama, jako pametan!