S 58 medalja najtrofejniji je hrvatski vaterpolist, a ako bi se tome pridodale i dvije Večernjakove nagrade za najboljeg vaterpolista godine, onda bi se ta zbirka mogla zaokružiti na 60. Maro Joković (34), ljevoruki topnik iz Mlina, u subotu navečer na tradicionalnoj Noći hrvatskog vaterpola proglašen je najboljim u 2021. godini. Prije dvije godine, kad je prvi put postao laureat, otišao je iz Juga (u Olympiakos), a sada se vratio u Jug (iz Brescie), koliko se toga promijenilo u međuvremenu?
Fatović je izvanserijski igrač
– Uf, puno se toga promijenilo. Od momčadi koju sam tada ostavio ostala su samo četvorica-petorica igrača, dakle, vratio sam se u gotovo kompletno izmijenjenu momčad. Promijenjen je i koncept igre, novi su zahtjevi trenera... Ali jedno je ostalo isto: ciljevi koje klub postavlja na početku sezone, a oni su uistinu visoki – kaže nam Joković na početku pobjedničkog intervjua.
Kako ste vi doživjeli ovu nagradu, ovaj ste put i osobno primili priznanje, prije dvije godine bili ste spriječeni zbog klupskih obveza?
– Bilo je lijepo i svečano. Moram priznati da mi je iznimno drago što su moj rad, igre i angažman u vaterpolskom svijetu prepoznati kao važni i kvalitetni i kao takvi vrednovani na ovaj način. Članovima žirija zasigurno nije bilo lako birati jer je konkurencija kao i svake godine bila iznimno velika. Osjećam se u neku ruku privilegiranim što sam igrao sa svim tim momcima koji su se spominjali u izboru jer znam s kakvim sam, prije svega dobrim ljudima, a potom i izvanserijskim igračima dijelio svlačionicu, pobjede i poraze. Radi se o osobama koje na najljepši način predstavljaju svoje obitelji, svoju sredinu, klubove i – domovinu. Ovo je i njihova nagrada.
Što kažete na svoje glavne konkurente u ovom izboru Fatovića, Bušlju, Bijača i Bukića?
– Mislim da ne bi bilo pogreške ni da je izbor pao na bilo kojega od njih. Svatko je od njih jednako zaslužio ovu nagradu jer su, osim doprinosa u reprezentaciji, u svojim klubovima igrali ključne uloge za osvajanje trofeja. Na krilima Bušlje i Bukića Mladost je prošle sezone uspjela osvojiti dvostruku krunu, preokrenuvši u završnici zaostatak od 0:2 protiv Juga u svoju korist. Bez Bijačevih obrana ne bismo gledali ni jaki Recco, koji je izdominirao nad svim suparnicima u Ligi prvaka i zasluženo osvojio naslov europskog prvaka. Marko uvijek dodaje dodatnu sigurnost obrani pa, kad igrač pogriješi, zna da iza sebe ima vratara koji može izvući i nemoguće. Fatović drži konstantu svojih vrhunskih igara u oba smjera. Isprofilirao se u izvanserijskog svjetskog igrača i vođu kojega bi svaka momčad željela imati u svojim redovima.
Tokio ostavio gorak okus
Je li Jug vaša konačna destinacija ili se može dogoditi da opet krenete u inozemstvo?
– U godinama sam kad ne planiram previše unaprijed. Idem godinu za godinom i dok budem uživao u vaterpolu i tijelo i zdravlje me budu služili, nastojat ću igrati na visokoj razini.
Kako s ove vremenske distance objašnjavate činjenicu da smo na OI u Tokiju ostali bez medalje?
– Na Igre smo otišli s jasnim željama i očekivanjima. Vjerovali smo u sebe, vjerovali smo da možemo ući u borbu za medalju. U skupini smo pružili nekoliko fenomenalnih partija, ali loš četvrtfinalni dan i jedna loše odigrana utakmica odveli su nas sasvim pogrešnim smjerom. Ostao nam je svima gorak okus u ustima i još se osjeća žaljenje za propuštenom prilikom.
Objavljeno je da se opraštate od reprezentacije, no stekli smo dojam da bi vas izbornik Tucak rado zadržao i u novoj pomlađenoj reprezentaciji, s obzirom na vašu kvalitetu i deficitarnost ljevaka?
– Mislim da sam došao u fazu svoje karijere u kojoj osjećam da bi daljnje igranje za reprezentaciju i za klub, uza sav naporan raspored koji imamo tijekom sezone, bilo previše za mene. Izborniku sam otvoreno rekao da mu ne mogu jamčiti svoj stopostotni angažman, a reprezentacija koja uvijek cilja na najviše i koja se bori na tako visokoj razini to traži. Igre u Parizu relativno su blizu, za samo dvije i pol godine, ali meni je, s 34 na leđima, to puno. Nisam se htio obvezati a da nisam siguran da reprezentaciji mogu dati ono što ona i zaslužuje, a to je maksimum svojih sposobnosti.
Iako to nije rekao, stekli smo dojam da Jokovićev angažman u reprezentaciji nije gotova priča i da bi tu moglo biti još medalja. A i ovako ih ima 58, pa koja mu je najdraža?
– Gledajući sve te trofeje, uvijek se, naravno, odlučim za olimpijsko zlato iz Londona 2012. kao krunu svega, jer ta nas je medalja sve obilježila do kraja života. Privilegirani smo da smo uspjeli ostvariti taj olimpijski san.
Otac ste triju kćeri, Sofije (7), Laure (5) i Glorije (2,5), hoće li i one vašim sportskim putem?
– Ma, one su još premale da bi se opredijelile za neki sport. Još se traže i zasad su se najbolje snašle na baletu. Neka isprobaju što god im se učini zanimljivim, a od mene će u svemu imati punu podršku – zaključio je kolekcionar medalja iz Župe dubrovačke napomenuvši da se u ono malo slobodnog vremena opušta uz dobru seriju ili knjigu.
Gdje je Joković tu su trofeji. I to uvijek u najjačim ligama svijeta. Svaka čast. I da, Tucak ga mora zamoliti da ostane u reprezentaciji.