Ivan Milaković rođen je u Splitu, ali igračku afirmaciju doživio je u Mladosti. Godinama je bio pouzdani branič kluba sa Save, a u Zagrebu je s obitelji ostao i nakon završetka uspješne igračke karijere, sada kao voditelj Ureda HVS-a. Što je najslađe što pamti iz igračkih dana?
– Izdvojio bih dva događaja. Prvi je osvajanje prvog naslova klupskog prvaka u karijeri, njega nekako najbolje upamtite. Bilo je to 2002. kada smo nakon finalnih pobjeda nad Jugom u Zagrebu i Gružu osvojili krunu. Drugi je zlato na MI 2013. godine. Moje prvo natjecanje za reprezentaciju i velika čast i ponos nakon osvajanja zlatne medalje – kaže Ivan, ponosni otac troje djece: blizanki Karle i Laure te sina Borne.
Sikira zato što je razvalio gol
Koji vam je sidraš bio najneugodniji za čuvanje i zbog čega?
– Teško mi je izdvojiti bilo koga jer sam u karijeri čuvao istinske velikane ovog sporta. Od Hinića i Smodlake, pa do pokojnog Vrbičića, Čomahidzea, Molnara... Svatko je od njih bio neugodan na svoj način.
Zbog čega ste dobili nadimak Sikira?
– Dobio sam ga početkom karijere u Jadranu kad sam pri jednom šuterskom treningu razbio već dotrajali gol i tako je ostao do danas.
Kako to da se niste odlučili za trenerski posao?
– Moram priznati da mi je to bila prva želja, ali završio sam u Uredu HVS–a. Nakon tri godine mogu reći da zbog toga nisam požalio ni u jednom trenutku. Ostao sam u sportu koji volim. Kao voditelj Ureda zadužen sam za njegovo sveukupno funkcioniranje, pa i za financije. Završeni smjer računovodstva na Ekonomskom fakultetu pomogao mi je u bržoj prilagodbi.
Ove smo godine ostali bez reprezentativnih medalja. Kako objašnjavate taj neuspjeh?
– Neuspjeh je nekako teška riječ. Nismo zadovoljni jer smo kao i uvijek željeli više, ali peto mjesto na OI nije tragedija. Problem je kad to traje više godina, ali mi smo imali kontinuitet osvajanja medalja. Što se tiče mlađih kategorija, nemamo ni tu medalju posljednjih godina, ali naziru se igrači na koje sigurno možemo računati u budućnosti. Mala je baza iz koje crpimo igrače i stoga se s mladima koje imamo mora više i kvalitetnije raditi.
Joković je u vašem izboru najbolji vaterpolist godine. Čime vas je osvojio?
– Jedino za Maru nisam dvojio na koje ga mjesto staviti. Znamo da je osvojio sve što se može osvojiti, da je najtrofejniji hrvatski vaterpolist svih vremena, ali on je i ove godine dominirao. Unatoč svoje 34 godine i toliko utakmica još uvijek igra na izrazito visokoj razini. Odličan u obrani, asistencijama, udarcu. Jedan je od najzaslužnijih što je Brescia uspjela osvojiti talijansko prvenstvo nakon 18 godina. Mislim da je njegov oproštaj od reprezentacije veliki gubitak za našu nacionalnu vrstu.
Bušljina lakoća i čistoća
Na drugo i treće mjesto stavili ste mlađe - Bukića i Fatovića?
– Bukić je bio predvodnik Mladosti u sezoni kad je osvojena dvostruka kruna. Odličan u kontri i jako dobar u obrani, sa sjajnim osjećajem za prostor, izrazito učinkovit realizator s lijevog krila, drugi strijelac OI u Tokiju, iza Ivovića. A Loren je rođeni napadač. Rekao bih lokomotiva momčadi. Neumoran i uvijek spreman da pobjegne u kontru. Bez straha preuzima odgovornost kad je najpotrebnije.
Recite nam riječ-dvije i o ostalima u vašem izboru?
– Lončar je odličan sidraš, jedan od najboljih na svijetu. Odlaskom u redove europskog prvaka potvrdio je svoju kvalitetu. Bijač je prvi vratar reprezentacije i jedan od najzaslužnijih što se Pro Recco našao na krovu Europe. No ni Marcelić nije puno slabiji, veliki je motivator; kad momčadi ne ide Marca je tu da spasi stvar. A Bušlje je bio najbolji igrač finalne serije prvenstva. Andro je odigrao možda jednu od najboljih klupskih sezona. Lakoća i čistoća kojom igra na poziciji braniča jedinstvena je.
Splićanin koji je trofeje osvajao sa žapcima:
Ivan Milaković rođen je 13. kolovoza 1980. u Splitu. Vaterpolom se počeo baviti s 11 godina u Jadranu, u kojem je odigrao i prve seniorske utakmice. Godine 2001. prelazi u Mladost u kojoj je u dva navrata proveo 12 sezona, uz osvojenih pet trofeja (2 prvenstva i 3 kupa). Od 2006. do 2009. nastupao je za Cataniju s kojom je u prvoj sezoni osvojio peto mjesto u talijanskom prvenstvu, što je najbolji plasman kluba. S 33 godine dobio je poziv u reprezentaciju i 2013. u Mersinu osvojio mediteransko zlato, a u Barceloni svjetsku broncu. Godinu poslije još se okitio broncom na Svjetskom kupu u Almatiju. Oženjen je i otac troje djece, diplomirao je ekonomiju, a od studenoga 2018. zaposlenik je HVS-a.
MIlakovićevih sedam
1. Maro Joković (Brescia/Jug AO) 7
2. Luka Bukić (Mladost/Jadran) 6
3. Loren Fatović (Jug AO) 5
4. Luka Lončar (Jug AO/Pro Recco) 4
5. Marko Bijač (Pro Recco/Olympiakos) 3
6. Ivan Marcelić (Mladost) 2
7. Andro Bušlje (Mladost/Olympiakos) 1
