Baš kao i uoči svih svojih najvećih uspjeha, i za predstojeće veliko natjecanje Valent i Martin Sinković pripremaju se u Sinjskoj krajini. Premda ondje ni približno nemaju tehničke uvjete kakve imaju na Jarunu, akumulacijsko jezero Peruća njihova je omiljena lokacija.
Na Perući nemaju fiksnih pontona, nemaju svlačionica, nemaju veslačkog hangara, puno toga nemaju što se kod njihovih najvećih konkurenata podrazumijeva.
– Vodeni uvjeti su ovdje fantastični. Tako mirna voda tako velike površine rijetko gdje se može naći – objašnjava trener šesterostrukih svjetskih veslačkih prvaka Nikola Bralić koji je uvjeren da je Peruća, u kontekstu sportskog turizma, neiskorišteni biser:
– Mi se skidamo u skladištu u kojem su nam i čamci jer su nam ljudi iz HEP-a, hvala im na tome, dopustili da koristimo njihovo skladište. Mi sami navlačimo pontone, nemamo ni sidrište za gliser nego u njega ulazimo preko nekih prepreka i zna biti neugodno kada ima vjetra i valova. Kada bi ta infrastruktura bila riješena, ovdje bi sigurno bilo puno više posada na pripremama za velika natjecanja. Kada bi se napravio dobar “red vožnje”, ovdje bi moglo biti puno posada jer je jezero dugačko 20 kilometara, a ovako pak mi imamo užitak da smo skoro sami. I u hotelu je mirno, osim subotom kada su obično svadbe.
Možemo veslati u komadu
Slično, vizionarski, razmišlja i Martin Sinković:
– Kada bi se ovdje uložilo u infrastrukturu, ovamo bi došlo puno reprezentacija, a grad Sinj i općina Hrvace od toga bi imali koristi. Dakako, trebalo bi napraviti hangar, dovesti struju i vodu da se može oprati čamac jer neke veće reprezentacije ne žele doći na ovakve uvjete. Sva sreća da nam je HEP dopustio da koristimo njihov hangar gdje možemo čuvati čamce što smo prije radili u kontejneru Veslačkog kluba Gusar, no lakše je u hangaru.
No ni njemu kao da odveć ne smeta nedostatak uvjeta pa ističe:
– Super je to što je jezero prilično dugačko, ujutro bude mirno, a popodne valovito što nam isto odgovara. Ujutro možemo raditi na tehnici, jer to ne možeš na valovima, na kojima se pak možeš navikavati jer će ih biti sigurno i na natjecanjima. Osim toga, ovdje je i prilično vruće što će nas i na taj način pripremiti za Tokio.
Valent, stariji brat Sinković, ovako pak gleda na prednosti priprema izvan Zagreba:
– Osim toga što možemo dugo veslati u komadu, tu gotovo pa nema nikoga. Nema glisera, nema jedrilica što, recimo, nije slučaj s Prokljanskim jezerom kod Skradina gdje smo na pripremama bili proljetos dok nema turista. Osim toga, kada si podalje od kuće možeš biti puno posvećeniji onome što radiš. Kada si u Zagrebu, ti zapravo uvijek nešto obavljaš, uvijek negdje moraš otići, nešto nabaviti, a ovdje si usredotočen samo na treninge.
No, kada ste obiteljski čovjek, onda vam odvojenost od supruge i tek rođenog sina Karla zacijelo teško pada. Supruga Antonela i Valent i tome su doskočili.
– Sretna je okolnost da je supruga Splićanka i da je, s obzirom na to da je još uvijek na rodiljskom, trenutačno kod svojih u Splitu. Tako da sam ja u Splitu svaki četvrtak i nedjelju popodne, a to su nam jedini dijelovi tjedna kada smo slobodni. Puno mi to znači, pogotovo zato što su Karlu tek dva i pol mjeseca i bude mi teško kada ga dugo ne vidim. Uživam kada se s njim mogu malo poigrati.
Valent i Martin tradicionalni su stanari sinjskog hotela Alkar, o čemu Valent govori:
– Uglavnom smo, svake godine, u istim sobama. Obično je to soba s pogledom na istok, da nam nije sunce u sobi popodne, kada odmaramo.
Zadovoljni su, ističe Valent, i hotelskom kuhinjom.
– Nemamo mi nikakvih posebnih zahtjeva ni restrikcija. Bitno je da je prehrana raznovrsna, da ima puno povrća i voća. Jedemo što bude, a s obzirom na to da smo naviknuli na težak rad, sve to lako potrošimo. Tijekom naših dužih treninga, odnosno dužih veslačkih dionica, potrošimo i do 2500 kalorija ujutro i još toliko popodne.
Kakav je režim života uveo trener Bralić?
– Spavati idem oko 22 sata, u šest ustajem, a popodne nakon ručka odspavam.
Da bi se bolje naspavali, svatko ima svoju sobu o čemu Martin kaže:
– Tako je već pet godina, od Olimpijskih igara u Riju. To je bio jedan od naših rijetkih zahtjeva prema Hrvatskom veslačkom savezu. Sada, otkako imamo obitelji, imamo potpuno drugačiji ritam spavanja pa zato i jesmo svaki u svojoj sobi i na tome smo zahvalni Savezu.
Skok u jezero zbog toaleta
I on je ponešto ispričao o režimu rada:
– Ujutro u šest smo na doručku, u sedam krećemo na trening. Ujutro je obično trening na vodi, a popodne zna biti teretana ili pak bicikliranje. Nedjeljom i četvrtkom imamo slobodno popodne.
Jeste li tražili da vam jedan dan bude slobodan?
– Nismo, a to naš trener i ne priznaje. Njemu se to ne sviđa. Ima nekih velikih reprezentacija koje tako rade, cijeli tjedan po dva treninga dnevno pa u nedjelju odmaraju, no nama se ovo pokazalo dobitnom kombinacijom – kaže mlađi brat Sinković koji, za razliku od Valenta, još nije postao roditelj.
No i on tijekom priprema često ima suprugu u blizini. Štoviše, u neposrednoj blizini jer Manuela Sinković je Sinjanka pa je Martin svakodnevno sa suprugom, barem na kratko.
– Kuća njenih roditelja je nekih 500 metara od našeg hotela pa sam ja stalno kod njih.
Osim što već 16 godina u njemu odsjeda za vrijeme priprema, sinjski hotel Alkar još je po nečemu Martinu jako značajno mjesto.
– Upravo u ovom hotelu bilo je naše svadbeno slavlje 7. rujna 2013. godine.
Kao i mnogi muževi, i Martin ima problema s pamćenjem važnih obiteljskih datuma, no ovaj se trudi ne zaboraviti.
– Ja inače ne pamtim ni rođendane ni bilo koje druge obljetnice, no ovo pamtim. Ako želim otići na Olimpijske igre, to ne smijem zaboravljati – našalio se Martin.
I dok za Martina, kao i za mnoge druge muževe, vrijedi ona “odande si od kuda ti je žena”, njihov trener Nikola Bralić stvarno je iz ovog kraja. Točnije iz obližnjeg mjesta Dicmo.
– Sva trojica smo na svoj način vezana za ovaj kraj i zato još lakše podnosimo svojevrsnu izolaciju ovdje.
I Nikola ne propušta iskoristiti slobodna popodneva koja je dao svojim štićenicima.
– Sjednem na bicikl i odem do Dicma, gdje imam sestru i brata. To je oko 13-14 kilometara od hotela pa mi ispadne vožnja od 28 kilometara. Kada nemam puno vremena, volim otići na kavu u Trilj, koji je vrlo lijepo mjesto. Sjednem na kavu kraj mosta, rehidriram se i vratim se.
Kaže nam Brale da upravo u Dicmu najviše voli gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije. U okruženju rodbine i prijatelja.
– Oni su veliki, strastveni navijači i ja više uživam u njihovim reakcijama i komentarima nego u samoj utakmici. Znate kako je kod nas u Hrvatskoj, u sport i politiku se svi kuže pa se lako zapale.
I Bralić ima slobodno popodne samo četvrtkom i nedjeljom.
– Tako smo naviknuli i to nam nije problem – naglašava 31-godišnji Martin, dok 32-godišnji Valent objašnjava kako njih dvojica, a sada su već u četvrtom desetljeću života, i dalje mogu podnositi takav spartanski režim.
– Psihički nam to nije problem, a tijelo se naviklo. Nama je i dalje gušt napredovati i zato volimo ove ljetne pripreme na Perući na kojima radimo najveći napredak. Teže nam padnu one proljetne pripreme kada imamo puno više žuljeva.
Kada ste tako dugo na vodi, a jezero je dugačko 16-17 kilometara, zna biti i nezgodnih situacija, a jednu takvu opisao nam je Martin:
– Nijednom se na Perući nismo prevrnuli, no ja sam jednom morao skočiti u jezero jer sam morao na WC, a nisam imao gdje jer je do obale daleko. Nije bilo druge nego nasred jezera. S obzirom na to da je trener Bralić u tom trenutku sa svojim gliserom bio zaostao, iznenadio se kada je mene vidio u vodi, a ja u čamac nisam mogao ući bez glisera. Našalili smo se da smo se posvađali i da ja više ne želim ući u čamac s Valentom pa treneru nije bilo svejedno jer je u trenerskoj karijeri imao situacija da mu veslači, zbog trzavica, iskaču iz čamca.
Da ne bi trenirali posve sami, Sinkovići imaju suvježbače o čijem značaju nam govori trener Bralić:
– Tu su braća Lončarić, ali i dva češka dubla u kojima imamo sparing-partnere za intenzivnije treninge. Ti Česi vole doći u naš kamp jer imaju koristi, naime i laki i teški dubl izborili su olimpijsku normu.
Sinkovići i njihov trener na Perući će trenirati do 1. srpnja kada pripreme nastavljaju u Zagrebu, da bi za Japan poletjeli 12. srpnja.•
Zbog obitelji imamo drugačiji ritam pa smo tražili odvojene sobe
