Bila je to večer koja je, još 'davno' prije utakmice Hrvatske i Armenije predodređena za veliku hrvatsku feštu i proslavu plasmana na još jedno veliko natjecanje. Svi smo imali tu mantru. Ni oni najpesimističniji u nogometnim kuloarima nisu mislili da nas Armenci mogu ugroziti.
Ne pamtimo kada su prilazi maksimirskom stadionu bili tako zakrčeni. Nekoliko sati prije utakmice, tisuće hrvatskih navijača pohrlile su podno zapadne tribine, na zagrijavanje uoči posebno važne utakmice naše nacionalne vrste. A veselo je bilo u toj posebno pripemljenoj navijačkoj zoni gdje su za ozračje bili zaduženi Mate Bulić i Tiho Orlić.
No, organizatori su imali i problema. Najprije nisu mogli razmaknuti zaštitnu ogradu koja je navijačku zonu dijelila od ulaza prema stadionu. Navijači su, stoga, morali preskakati istu. Izgledalo je to poprilično kaotično. Srećom, koridor ispred ograde bio je slobodan.
Zaštitara, koji je nemoćno gledao kako naši navijači nespretno pokušavaju preskočiti metalnu ogradu, pitali smo zašto ništa nije napravljeno po tom pitanju. Samo je slegnuo ramenima i kazao: 'Pokušali smo, ne ide...' Drugi propust dogodio se s ulaznicama. Zbog, očito krivo iskomonuciranog protokola, dobar dio navijača ostao je podno tribina još dugo nakon početka utakmice. Na stranicama HNS-a piše da su gledatelji, koji su ulaznice kupili u elektroničkom obliku, obavezni isprintati ih i tu se dogodio kaos.
Veliki broj navijača ulaznicu nije imao u fizičkom obliku već na mobitelu, no čitači ulaznica nisu prepoznali kodove s mobilnih uređaja, a pripadnici redarske službe nisu željeli navijače s takvim ulaznicama pustiti na tribine. Neki od navijača su molili ljude zadužene za akreditacije da im isprintaju ulaznice koje im pošalju na mail. Dobar dio njih se, desetak minuta prije početka utakmice, raspitivao gdje u blizini stadiona može isprintati ulaznice. I kada bi ih uspjeli isprintati, službe na ulazu opet su tražile one na mobilnom uređaju!? Naravno da se, zbog ovakvih okolnosti, stvorio čep na ulazima maksimirskog stadiona.
>> Galerija s utakmice Hrvatska - Armenija
Navijačka pjesma nije prestajala cijelu utakmicu u kojoj je, praktično od prve minute, bilo jasno u kojem će smjeru otići. Dobro, malo nas je 'zamrznuo' onaj Hovhannisjan kada je Dominik Livaković u 30. minuti spektakularno obranio njegov udarac u situaciji jedan na jedan. Srećom, odledio, ili bolje rečeno otkočio, nas je Ante Budimir. Pogodak za 1:0 u 43. minuti bio je silan psihološki impuls našoj momčadi. Bez obzira što se činilo da su naši dečki mirni, svjesni razlike u kvaliteti.
No, opipljivo je bilo koliko nam je neophodan bio taj drugi pogodak. I opet smo ga dugo pripremali, a nismo ga dočekali, ponajviše zbog armenskog vratara Čančarevića koji je bio posebno inspiriran.
Navijački ritam davala skupina hrvatskih navijača smještenih na sjevernoj tribini koja je, između ostaloga, pjesmom odala počast Vukovaru.
A već je doslovce sve napisao o ugođaju koji pružaju one zidine na Maksimiru, no kada reprezentacija igra ovako važnu utakmicu teško je ignorirati činjenicu da smo jedna od rijetkih država u regiji koja ima 'jedan i pol' stadion. Kako je, pobogu, moguće da i dalje moramo trpjeti priče i mitologiju da se po tom pitanju ništa ne može napraviti. I tako već tridesetak godina!
A kakve bi fešte bile ovakve utakmice igrane na nekom pristojnom zdanju kakva stalno niču po Europi... Hvala Bogu na navijačkoj strasti koja sve ove godine poništava negativnu energiju oko ove priče.
Bila je to vjerojatno posljednja utakmica Luke Modrića na Maksimiru. Svjesni su toga bili i naši navijači koji su hrvatskom kapetanu klicali već od prve minute. Ako je to bio oproštaj od maksimirske publike, Luka nam je opet zagrijao srca svojim pristupom igri koja ga, između ostaloga, sve ove godine čini tako velikim...
Igrat ce Luka jos utakmica na Maksimiru. Kraj je tek 2026 nakon svjetskog prvenstva.