Antun Vrdoljak je rekao da još niste nikome pomogli. Što vam konkretno smeta kod bivšeg predsjednika HOO-a?
- Mislim da svaki čovjek mora pripadati svom svijetu. Ne mislim pod tim da je Vrdoljakov svijet isključivo svijet režije i filma. No, znam da sport nije njegov svijet. Primjerice, moj prijatelj Rudi Carek pripada rukometu i u njemu može obnašati bilo koju dužnost. Ili Mirko Novosel, Glista. Možete se s njim slagati ili ne slagati, ali on je čovjek poniknuo iz sporta. Najgore je kad čovjek zaluta u drugu djelatnost i onda dirigira ljudima iz tog područja. Znate kako se gube bitke ili ratovi? Tako da lošiji zapovijedaju boljima. I opet se vraćam na ono kako netko izgleda. Kad pogledate Kljuna, Velimira Kljajića, s dvadeset metara, onda vidite da on mora biti dobar trener. Evo, tu sam upoznao neke švicarske skijaške trenere i s njima igrao košarku. Dobio sam ih s 21:0. Čujte, ne mogu niti svoju ženu Micu pobijediti s 21:0! Imaju iks noge, a traže me da igramo dalje. Kak" možemo dalje? I kakvi su to ljudi i treneri s iks nogama, kako im tko može vjerovati? I nije istina da podbadam ostale sportove, samo mi smetaju one naše lokalne tipa "najvažnije je da pobijedimo Partizan ili Voždovac". I to u nekakvom lokalnom obračunu do istrebljenja, koji zapravo nema nikakvu trajnu vrijednost. I to me ponekad natjera da nešto prokomentiram...
Je li vam se u posljednjih tjedan dana javio netko iz političkog vrha? Ili možda predsjednik Olimpijskog odbora Zlatko Mateša?
- Ne, ma kakvi. Dobro, Mateša me možda nije niti mogao dobiti jer sam stalno u pokretu, a možda nije niti smatrao to važnim. No, reći ću još nešto. Niti jedan čovjek za sebe ne voli reći da je glup. Ali, možda sam otupio! Već jedno 14-15 godina radim samo s rukama. Glavu minimalno upotrebljavam. Nemam vremena za čitanje. Stalno nosim bušilicu, kolce ili neku drugu opremu. Evo, danas sam od 6 ujutro do 7 navečer konstantno nešto fizički radio. Nisam siguran da je to zdravo. Tijekom svih tih godina provedenih u takvim uvjetima valjda sam izgubio i osjećaj za neku diplomaciju u izjavama, i možda i zbog tog dolazi do problema.
No, za čitanje novina uvijek imate vremena?
- Smeta me kad nekakvi kolumnisti, koji me uopće ne poznaju, pričaju o meni da sam primjer nekakvog desničara fašista! Možda sam u jednom trenutku desni, u drugome i lijevi, ali u svakom slučaju smatram da sam normalan čovjek. Nisam ekstremist kakvim me se želi prikazati. Da bi netko mogao nešto pisati o meni, pretpostavljam da bi bilo bolje da me upozna. Primjerice, meni su strana ova prepucavanja romanima, tipa "Fukara" ili "Ambra". Piše se o drugim ljudima pod pseudonimima da bi se oni krajnje ocrnili. Možda i ja to koji put činim, ali od takvih stvari ne pišem romane. To smatram nedostojnim čovjeka. No, isto tako ne želim da to drugi od mene rade.
Kako komentirate špekulacije da biste se trebali pojaviti u delegaciji HIP-a, koja putuje u Bavarsku?
- Ma, to su totalne gluposti! U našoj obitelji ne postoji nikakva tajna organizacija. Neka me snimaju, neka mi postave špijuna i provjeravaju što radim ako ne vjeruju, pa bu skužili da radim samo banalne stvari. Znate, tražili su me, ali...
Tko vas je tražio, neka politička stranka da joj pristupite?
- Da, tražio me Nenad Ivanković iz HIP-a. Možda se mogu i složiti s nekim načelnim stvarima. Ali, primjerice, nikada se neću složiti s totalnim ignoriranjem Franje Tuđmana. S druge strane, Ivanković mi se užasno zamjerio. Srušio je W?rtothov put na Sljemenu da bi od njega napravio stazu za skijaško trčanje! I to samo zato što je došao do gradske vlasti. I taj HIP, kaj to uopće znači? Uostalom, ne volim skraćenice, to me uvijek podsjeti na CK KPJ. I nije mi jasno kak" se uopće usuđuju pripisati mi da idem u nekakvu Bavarsku?
Biste li ikada ušli u neku političku stranku?
- Ne, ne bih ušao, smatram da ne mogu biti dosljedan u nekim stvarima. Mijenjam raspoloženja. Pobjesnio sam na Tuđmana kad je napravio Oltar domovine. Tamo je trebalo napraviti vitešku dvoranu. Trebalo je poštivati sve vlasnike iz prošlosti i ljudi bi to dolazili gledati. Oltar domovine ne predstavlja ništa, to se moglo napraviti i na nekom drugom mjestu.
Iz Austrije se posljednjih dana podigla velika bura. Hypo banka prijeti da će razmisliti o nastavljanju sponzorskog ugovora, pobunili su se i ratni veterani...
- Ne shvaćam kako neki ozbiljni austrijski listovi mogu prenositi neke stvari u koje nisu upućeni. Primjerice, zamislite da sam ja rekao za našeg predsjednika da je varalica i da sam to negdje proturio. To je apsurdno, moguće je samo ako je napravljeno sa zlim namjerama. I tko od njih zna da je sve to podmetnuto i da se radi o montaži? Tako se dogodilo i s Ivicom, nitko od inozemnih novinara s njim nije službeno razgovarao. Kažu, pisalo je u hrvatskim novinama. Nikada se ne bih usudio prozvati nekog političara na osnovi onoga što sam pročitao u novinama. Je li Ivica negdje javno istupao, je li možda skupljao ljude pa im tumačio neke stvari? Kako reagirati na to kad ti netko ispod stola drži uključen diktafon, a ti trabunjaš o nekim stvarima neobavezno? To je podlo i pokvareno.
No, postoji snimka, rečeno je...
- Ma znam, ali zašto se ne bi o tim stvarima govorilo, zašto se ne bi raspravljalo? To je u konačnici svemirski daleko od nas. Na koncu, jednog mladog čovjeka od 23 godine teško optužiti za nacizam notorna je glupost. On je svemirski udaljen od toga...
Hoće li cijela ta situacija ostaviti i neke sportske posljedice?
- Već se nešto od toga naslućivalo u Adelbodenu. Ivica je emotivac, a takva objeda na mladog čovjeka teško pada. To nije isto kao da mu je netko rekao da je dikobraz, to je velika razlika. Možda je predsjednik Mesić tašt i ja ću mu se, ako treba, osobno ispričati. Međutim, nisam Mesiću rekao da je nacist. To su ozbiljne otpužbe i takve stvari se ne mogu govoriti bez dokaza. Nije mi jasno zašto se netko ne buni na onog Zmagu Jelinčiča koji tvrdi da je Slovenija do Senja. To je puno veći fašizam!
Je li vam žao što trenutačno niste uz Ivicu?
- Žao mi je, općenito mi je žao što nisam s njim, da uživamo zajedno. Po ljeti, kada imamo zajedničke pripreme, zaista je naporno, ali i najbolje, jer svi smo skupa, cijela obitelj. Dobro, bit ćemo zajedno i na Svjetskom prvenstvu u St. Mortizu.
Što mislite kako prosječni Hrvat doživljava Antu Kostelića?
- Želim biti prosječni Hrvat. Nije to lažna skromnost. Osnovno je da u životu nikome ne napravite ništa nažao. Nešto se može dogoditi nepažnjom, ali nikako namjerom. Ne volim niti trijumfalizam, volim onu prvu slast pobjede, a već me smeta kad me nakon 10 minuta tapšu po ramenu. Drago mi je ako mi pobijeđeni čestitaju, ali ih ne volim potčinjavati. Novine su posljednjeg dana pokušale od mene napraviti nešto što nisam i ne želim biti. A mislim da to nisam zaslužio. Ni ja, ni moja obitelj!
CORTINA D"AMPEZZO Tvrtko PULJIĆ
