Napolitanci su napokon i to dočekali, a negdje gore s njima slavi i Diego. Napoli je osvojio naslov prvaka Italije nakon 33 godine čekanja. Za taj klub, jedinstven u svijetu po mnogočemu, posljednjih je desetljeća vezano i nekoliko Hrvata: Aljoša Asanović, Mario Cvitanović, Ivan Strinić, Marko Rog, Hrvoje Milić, a od prije dva mjeseca i jedna Hrvatica je dio te priče, Antonija Dulčić. Mario Cvitanović u tom je talijanskom klubu proveo godinu dana (2003.-2004.).
- Cijeli dan pregledavam snimke i sadržaje slavlja nakon Napolijeva osvajanja naslova prvaka. Nestvarno djeluju ti prizori. Bio sam na dočeku nove godine u Napulju i izričito su nam zabranili da izlazimo van zbog količine pirotehnike koju su koristili. Dolje je sada potpuno ludilo - kaže Mario Cvitanović.
Kakav status zapravo imaju nogometaši Napolija u Napulju?
- Tanka je linija između nekoga koga obožavaju, od nekoga koga žele protjerati iz grada, od božanstva do najnepoželjnije osobe na planetu. Ili će vas voljeti više od svega ili će vas pribiti na križ...
Podsjeća to na emocije u Splitu kada je o nogometu riječ.
- Ma da, samo deset puta intenzivnije. Tamo nema sredine. Ja sam došao u klub kada su se vratili u elitni razred talijanskog nogometa. Bilo je situacija da igrači dođu u trgovački centar, odmah se oko njih stvori dvjestotinjak navijača, svi traže autograme, a možete napuniti kolica čime god želite i koliko želite, sve je igračima besplatno. S druge strane, ako vas ne vole, ne smijete odškrinuti ni prozor od stana - kaže Cvitanović i nastavlja:
- Klub se stabilizirao onog trenutka kada mu je prije petnaestak godina na čelo došao Aurelio de Laurentis. Klub je nakon mog odlaska bankrotirao i krenuo od Treće lige...
Jeste li onda naplatili ugovor kada su u Napulju ostali bez novca?
Ostali mu dužni
- Eh, da bar jesam. Ostali su mi dužni za tri godine ugovora. Osjetio sam Napoli s teže strane.
Sada vas barem mogu pozvati na feštu?
- Ma neće. Dosta me zovu tamošnji mediji, kada se pričalo o nekim našim igračima koje se povezivalo s Napolijem. Cijela priča oko ovog Napolijeva uspjeha zapravo je dobila novu dimenziju kada su napravili nogometni kamp. Zanimljivo je da je sada teško igrati na njihovu stadionu. Godinu prije nego što sam došao u Napoli, na njegovu sam stadionu igrao s Genoom. Kada počne huk s tribina i kada počnu zviždati, doslovce ne možete čuti suigrača na pola metra. To nisam nigdje doživio. Također, u Napulju sam igrao neke prijateljske utakmice, primjerice, protiv Juventusa na utakmicu dođe 70 tisuća navijača. Oni neizmjerno vole Napoli, ima dosta navijačkih frakcija koje su prilično utjecajne. Tamo se igrač jednostavno ne može opustiti i stalno mora davati maksimum. U tome je Napoli, uz Juventus, broj jedan. Ta dva kluba imaju najviše navijača.
Prisjetio se Cvitanović još nekih trenutaka iz vremena provedenog u Napulju.
- Sjećam se jednog početka priprema, imali smo dobru momčad i neki novi igrači išli su iz zračne luke prema stadionu, na semaforu su ih dočekali navijači i jednostavno su im morali predati svoje Rolexe...
Dobro, možda je to bio redoviti servis?
- Da, naravno (smijeh). Poseban je to grad i to okruženje. Morate se priviknuti na to da svi razumiju nogomet i polažu pravo na posebne emocije. Malo je kazati da vole nogomet, još iz doba legendarnog Diega Armanda Maradone - kaže Cvitanović.
Osim zbog nogometne genijalnosti, Diego im se sigurno sviđao zbog tog buntovništva i osjećaja za socijalnu pravdu, barem su ga oni tako doživljavali. Kao zaštitnika potlačenih...
- Neponovljiva je ta karizma kakvu je Diego imao. Sva ova desetljeća iza nas stalno se priča o Maradoni. Možda će sada malo više spominjati ovu generaciju koja je osvajanjem naslova također ispisala povijest. Naravno, genijalnog Argentinca neće nikada zaboraviti, no govorit će više o ovom dobu. Scudetto je za njih nešto sveto.
Što je bilo ključno u Napolijevu trijumfu.
- Imali su kontinuitet s Lucianom Spallettijem koji je u klub došao prije dvije godine. Napravili su dobru selekciju igrača i naslov su osvojili furiozno. Imali su sreću što Juventus, Inter i Milan nisu bili na očekivanoj razini. Imali su konstantu, ali i napadačku igru. Odmaknuli su se od onih standardnih talijanskih nogometnih postulata u kojima je najvažnija obrana, pa onda sve ostalo. Prodali su Koulibalyja, a doveli Kima, ukomponirali Rrahmanija. Imali su dobru radnu veznu liniju s nekoliko kreativaca i time napravili iskorak. A glavna snaga im je bio Kvaratskhelija u napadu, uz Osimhena.
Potpuni zaokret
No, jedna od najvažnijih stvari bio je i zaokret u upravljačkoj strukturi. Jer, talijanski nogomet u proteklih je desetak godina bio u ozbiljnoj krizi, sve dok nisu shvatili da će morati slijediti svjetske trendove globalnog kapitala i ozbiljnih ulaganja u klubove. Takav primjer najočitiji je u Premiershipu.
- Financijska stabilnost osigurala im je ozbiljne investicije. Bez toga nema ni pojačanja, a onda ni rezultata. U Ligi prvaka ove ih je godine Milan možda prelagano izbacio. Leao ih je praktički sam pobijedio. Svake godine radili su novi iskorak, a ove će godine opet uložiti novac. To navijači već traže. Vjerovali su u svoj projekt i zato im se sve to isplatilo - zaključio je Cvitanović.
A što radi Dinamo? Sve rasprodaju kako bi se dočepali malo Eura...