Zacijelo se još sjećate olimpijskih suza poluteškaškog svjetskog prvaka u karateu Ivana Kvesića. A suze su tada potekle ne zato što je izgubio presudnu borbu protiv nominalno slabijeg suparnika nego zato što ga je snašla zla sportska sudbina. Naime, tog dana Ivan Kvesić bio je daleko od svog najboljeg izdanja, ali ne zbog psihološke nespremnosti, nego zbog problema s čak dvije ozljede. Kao pravi sportski vitez o tome u tom času nije htio puno govoriti, ali nam je tri mjeseca kasnije ispričao što ga je mučilo.
Napuknuo lumbalni kralježak
– Još od veljače mi se događalo da me svaki drugi dan presiječe bol u ramenu. Smetalo mi je to u pripremama, ali i na natjecanju jer uvijek misliš da će ti, kad ispališ udarac, opet iskočiti rame. Osim problema s hipermobilnim ramenom s kojim sam došao u Tokio, pet dana prije nastupa, prigodom jednog promotivnog nastupa za djecu, napuknuo mi je prvi lumbalni kralježak. A dogodilo se to jer sam pao bratu Anđelu leđima na koljeno.
Kakav peh, jer brat je bio uz njega da mu sparira i da ga što bolje pripremi za olimpijski nastup.
– Nešto je u tom času kvrcnulo i, kada sam se ohladio, jedva sam se ustao. Srećom, fizioterapeut me osposobio za natjecanje, ali sam na povratku u Hrvatsku imao velikih problema. Nakon 11 sati leta jedva sam ustao iz avionskog sjedala, a u zračnoj luci nisam se mogao sagnuti ni da uzmem torbu. Praktički sam iz zračne luke otišao na magnetsku i ramena i lumbalnog dijela leđa nakon čega sam sedam tjedana morao mirovati.
E, sad kad sve to znamo Ivanu se trebamo duboko nakloniti i za ono peto mjesto na OI u Tokiju.
– Ja sam se u prvoj borbi dobro osjećao pa sam pobijedio, pa čak i protiv Iranca protiv kojeg mi nisu sudili nogu u glavu. Jer, da jesu, ja bih već tom pobjedom osigurao polufinale i broncu. Već u trećoj borbi stanje se pogoršalo, a na koncu su dvojica boraca iz moje skupine, Iranac i Saudijac, nastupila u finalu, a Iranac je osvojio zlato. A mnogi su, vidjevši moju skupinu, rekli da imam odličan ždrijeb. No tako vam je to, gdje su u pitanju veće zvijezde, tu je i više taktiziranja, ide se na bod, dva, a ovi koji su u naletu, oni rade puno više akcija.
A u tim akcijama javilo se i rame koje mu, nakon operacije, ne bi trebalo više stvarati probleme. Zašto se na operaciju nije odlučio i prije?
– Zbog osvajanja kvalifikacijskih bodova, a potom i nastupa na Olimpijskim igrama u posljednje dvije godine nisam vidio rupu od šest mjeseci koliko mi treba za rehabilitaciju. Isto tako, na operaciju nisam htio prije no što pokušam obraniti svoj svjetski naslov koji nisam htio prepustiti tek tako pa ću na operacijskom stolu biti 2. prosinca. Nisam u životnoj formi, no nastupit ću uz blokadu i dovoljno sam spreman da se borim za medalju.
Više nije olimpijski sport
Sve to dovodi u pitanje njegov nastup na Europskom prvenstvu u proljeće 2022., no nešto je, ionako, morao propustiti.
– Medalja imam dovoljno, nemam što juriti. Važnije mi je dobro se oporaviti za velika natjecanja koja će uslijediti.
Nažalost, među njima neće biti i Olimpijskih igara jer je karate, tek što je ušao, već izbačen s olimpijskog programa.
– Paradoksalno je da je o tome odlučeno već i prije Igara u Tokiju gdje je bilo jako dobrih i atraktivnih borbi koje su olimpijsku publiku itekako zadovoljile. Dakle, mi sportaši smo učinili svoje, no oni koji vode karate na svjetskoj razini očito nisu. Kako je drugačije moguće da se dogodi da sport koji se nije ni prezentirao već bude eliminiran. Za to što karate neće biti u Parizu kriva je loša politika.
Bez namjere da uvrijedimo ijedan sport, ipak se ne možemo ne zapitati po čemu to jedan breakdance ili skateboard, vrlo mladi sportovi, zaslužuju status olimpijskog sporta više od karatea. Uostalom, karate se prakticira u 197 zemalja svijeta koje su pod kapom WKF-a?!
– Možda ja ne razumijem te sportove jer ja živim karate i zato ne bih povlačio paralele između sportova, no po masovnosti i raširenosti karate bi trebao biti olimpijski sport. Eto, u mojoj kategoriji su se prijavili borci iz 78 zemalja, a kada sam postao svjetski prvak bilo ih je 81.
Kao i obično, i na ovom velikom natjecanju uz Ivana će nastupiti i njegov stariji brat Anđelo, a njih dvojica su oslonac zlatne europske momčadi.
– Anđela vidim kao kandidata za svjetsku medalju u teškoj kategoriji, a broncu već ima, ali i kao jako važnog borca u ekipnom dijelu natjecanja. Hoću li ja moći nastupiti ekipno, to ćemo vidjeti nakon pojedinačnog nastupa, ovisno o tome kakvom će stanju biti moje rame – zaključio je Ivan.
>> Doček Matee Jelić u Kninu
Braća Kvesić su sportski vitezi! Pravi primjer izvrsnog sportaša.