Ako ovo nije jedna od ponajboljih godina hrvatskog sporta, koja jest? Nakon srebra nogometaša na Svjetskom prvenstvu, plasmana naših tenisača u finale Davis kupa, zlata braće Sinković, slavlja Sandre Perković, titule se nižu. Možda ne tako poznat ni toliko razvijen u Hrvatskoj windsurfing je ipak dao svjetskog prvaka. Enrico Marotti (27) bio je najbolji na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u danskom Hvide Sandeu. Pobijedio je u konkurenciji od 80 natjecatelja i donio kući titulu najboljeg. Prvi je profesionalni surfer u Hrvatskoj, a u cijelu je priču krenuo s osam godina i to preko jedrenja.
Susreti s kitovima
– Moj susjed bavio se jedrenjem i pitao me zašto ja ne bih probao. Tako sam počeo u klasi optimist, a s 14 sam godina prešao u laser, tamo smo uvijek plovili na tramontani, a to je vjetar na kojemu danas surfam. Kako su u Voloskom surferi, a u Opatiji jedriličari, gledao sam ih dok surfaju i znao sam da je to zapravo ono što želim. Međutim nije bilo prilike ni škole za djecu pa sam morao na svoju ruku. Potom se jedne godine otvorila prilika da dođem na dasku i zgrabio sam je. Od tada sam u tome i dobro se sjećam tog prvog glisiranja. Bio sam izvan kontrole, u euforiji, trajalo je to čak 10 - 15 sekundi, a onda sam se razletio posvuda – prisjeća se Enrico početaka. A ti su ga počeci doveli do svjetskog zlata...
– Surfanje je moja velika ljubav, sudjelovao sam na regatama Kupa Hrvatske i bio sam sve bolji. Kada sam se susreo sa svjetskom scenom morao sam se prestati zamarati time hoću li uspjeti ili ne. Dok sam vozio tu regatu na SP-u samo sam se fokusirao na utrku i kada sam pobijedio nisam mogao vjerovati da sam najbolji na svijetu. Pomalo mi se smiruju dojmovi i ta će titula biti zauvijek sa mnom. Trudit ću se i dalje biti najbolja verzija sebe jer i drugi će se truditi – priča s osjetnom dozom zadovoljstva u glasu naš surfer iz Voloskog koji je svjestan konkurencije s kojom se mora nositi.
>> Pogledajte i kako Veldin Karić zabija za Varteks
– U Hrvatskoj ima 30, 40 aktivnih natjecatelja, dok je u svijetu konkurencija ogromna. Francuska, Amerika, Španjolska, Kina… svi oni puno ulažu u razvoj. No ne opterećujem se time. Imam mentalnog trenera Petra Nikolića s kojim pripremam regate i pripremam se psihički. Kad bih gledao koliko ovi imaju više opreme i sredstava, odustao bih odmah, tako da je bolje ne zamarati se. Petar mi pomaže da se fokusiram i koncentriram samo na svoje.
Enrico kaže da je ovaj sport psihički izrazito naporan.
– Moje regate traju po pet, šest dana i psihički su jako iscrpljujuće. Bio sam potpuno rastresen kada sam se vratio ovaj put. Boljelo me sve što me nikada nije boljelo, ali tijelo se oporavi, u glavi je teško. Na moru smo po sedam, osam sati, treba uvijek biti spreman i to nas psihički troši.
No windsurfing je kompleksan i zahtjevan sport. Prosječna brzina na 500 metara je 103 km/h, što je za more dosta brzo, kaže i sam Enrico. A uz te brzine, more, vjetar prisjeća se i ponekih anegdota.
– Kada jedrite na Havajima, vidi se da je more puno života. Vide se kitovi, kornjače… Moj se prijatelj jednom zabio u kita. On je pao na jednu stranu kita, a oprema na drugu. Jednom se jedan pak zabio u jato raža, ali srećom je sve završilo u redu. No to uglavnom nisu kobni susreti. Obično je lijepo kada vidimo kita da lupa perajama, ali sa sigurne udaljenosti - kaže Enrico.
U Njemačkoj bi bio ‘kralj’
Našeg surfera takvi susreti nisu uplašili niti pokolebali, kao ni ozljeda koja ga je pratila dok je jedrio za naslov svjetskog prvaka. Naime, liječio je zglob na nozi i ipak bio najbolji. Sada ga nakon slavlja i odmora čekaju testiranja na Havajima, pripreme na Tenerifima pa i nove regate. A uz sve obveze, putovanja i natjecanja, Enrico pronađe i slobodnog vremena.
– Tada čačkam nešto oko opreme ili se igram sa psima. Imam ih tri, zovu se Tramontana (kao vjetar na kojem jedrim), Šaka (surferski pozdrav) i Areta. Moj život je windsurfing, ali kako to volim niti ne osjećam kao da radim.
Uživa i živi od toga iako surfanje u Hrvatskoj još nije prepoznato.
– Ako ste dobri, možete od toga živjeti. U Hrvatskoj je teško, ali da imam ove rezultate u Njemačkoj, živio bih kao kralj. No nadam se da će i ovdje to netko uskoro prepoznati.
Možda nakon zlata netko prepozna i njega, ali i sport u kojemu ima i pronalazi sve.
– To je sport za koji netko ne može čim ga proba reći sviđa mu li se ili ne jer u sat vremena ne napraviš ni metar naprijed. Ne uspiješ ni dignuti jedro, drukčije je i kompleksno i tijelu treba vremena da se navikne. U početku sam i ja puno padao i borio se, ali time su mi želja i izazov bili veći– kaže Enrico Marotti koji je nakon svih padova na kraju postao svjetski prvak.
