U ljeto 2012. godine, uoči početka nogometnoga Europskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini, ugledni The Wall Street Journal krojio je listu najboljih momčadi u povijesti sporta. Povod je bio dolazak španjolske reprezentacije u Poljsku, u to vrijeme europskog i svjetskog prvaka, što je Amerikancima bio nezamisliv pothvat.
Je li La Roja najbolja sportska momčad dosad, pitao se tada ugledni list uspoređujući Xavija, Iniestu i društvo s najvećim američkim momčadskim institucijama: bejzbolskim legendama New York Yankeesima, košarkašima Boston Celticsa iz šezdesetih i Chicago Bullsa iz devedesetih godina.
Naime, čak i Amerikanci, kod kojih je nogomet daleko od vrha popularnosti među sportovima, procijenili su kako je jedna nogometna reprezentacija bez premca u sportskoj uspješnosti, pa i po sveopćemu dojmu. Podsjetimo, to je ona reprezentacija koja je prije spomenute objave WSJ-a najprije s izbornikom Aragonesom, potom i brkatim Del Bosqueom ujedinila europsku i svjetsku titulu, a 2012. godine u kijevskom finalu zaključila svoju šampionsku trilogiju. Zvijezde te španjolske supermomčadi bili su Casillas, Puyol, Sergio Ramos, Pique, Xavi, Iniesta, Busquets, Torres, Villa...
Pobjeda u Bordeauxu
Kraj njezine vladavine dogodio se 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, kada su ih nokautirali Nizozemci i Čileanci pa su eliminirani već u skupini, a dvije godine kasnije na Euru u Francuskoj prvi poraz doživjeli su u Bordeauxu od – Hrvatske 1:2. Ovih dana, dok iščekujete finale Lige nacija, možda vam i sijevaju kadrovi Perišićeva razornoga projektila ljevicom za 2:1 tri minute prije kraja utakmice...
Upravo toga toploga lipanjskoga dana u Bordeauxu, dok je reprezentaciju još vodio Ante Čačić, hrvatska je momčad – čak i bez Modrića i Mandžukića koji su toga dana bili na poštedi – svojom lepršavom i energičnom izvedbom nagovijestila da u sebi nosi neku vražju česticu, neku fantomsku energiju koju samo treba znati otpustiti. Nažalost, sve do listopada 2017. godine, kada je ustoličen Zlatko Dalić, tim osjetljivim reaktorom nije se znalo rukovati.
Pogledajte samo ovu listu imena koja su toga dana bila u zapisniku utakmice Hrvatska – Španjolska; Subašić, Vrsaljko, Ćorluka, Jedvaj, Rakitić, Badelj, Perišić, Kovačić, Kramarić, Strinić, Brozović, Vida – i sjetit ćete se odmah gdje su imena tih istih hrabrih junaka bila nanizana 15. srpnja 2018. godine: naravno, u zapisniku finala Svjetskoga prvenstva Francuska – Hrvatska. Dan kasnije na ulicama Zagreba dočekalo ih je pola milijuna ljudi, a nazivamo ga Danom nogometne zahvalnosti.
GALERIJA Hrvatska je u finalu Lige nacija protiv Španjolske
Ako su slavni španjolski nogometaši iz razdoblja 2008.-2012. ponijeli laskavu titulu najveće svjetske momčadi u svim sportovima – ne vrednujući samo sportski rezultat nego i kontekst konkurencije, društvenoga utjecaja, popularnosti, globalnoga odjeka – imamo li pravo nazvati Dalićeve vatrene 2017.-2023. najboljom hrvatskom momčadi svih vremena?
Nikada nije naodmet podsjetiti na najosnovnije: u jesen 2017. krenuli su s plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Rusiju iz gotovo nemoguće pozicije, potom su 2018. postali svjetski doprvaci, pa su na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. godine osvojili broncu, a u lipnju 2023. godine igraju u finalu prestižne Lige nacija.
Nekadašnji košarkaški reprezentativac, Zagrepčanin Kruno Simon, prvi je patentirao tezu o našim junacima iz Rotterdama kao najvećoj hrvatskoj sportskoj momčadi ikada.
Fascinira inat i karakter
– To uopće nije teško obrazložiti, to se vidi iz priloženoga, s kojom lakoćom ti momci igraju zajedno, s kolikim samopouzdanjem protiv najjačih momčadi na svijetu. I dokazuju iz dana u dan da je ovo generacija koja se zaista rijetko rađa. To je moj dojam, uzevši u obzir da je nogomet najglobalniji sport i da je konkurencija daleko najjača u tom sportu. Zato u svemu što sam rekao o reprezentaciji za mene nema nikakve dvojbe – kaže Simon, koji je bio na polufinalu, a dolazi i na finale Lige nacija, pa dodaje:
– Naši rukometaši koji su osvajali svjetsko i olimpijsko zlato, kao i naši srebrni košarkaši iz 1992. godine zaslužuju sve počasti, i da se priča o njima kao najvećim generacijama u svojemu sportu. Ali treba biti objektivan – nogomet nije isto što i rukomet i vaterpolo. Ajde, srebrni košarkaši iz 1992. jedna su od najvećih generacija koju je Hrvatska ikada imala, ali nogometna reprezentacija momčad je koja ima kontinuitet i traje već dobrih šest-sedam godina na najvišem svjetskom nivou.
VEZANI ČLANCI:
Imamo li pravo bilo što predbaciti vatrenima ako u nedjelju navečer ne osvoje zlato u Ligi nacija?
– Ne, ni slučajno. Mi Hrvati općenito gledamo sport prejednostavno i previše navijački. Kad dođeš u situaciju da igraš u polufinalima, pa i u finalu Svjetskog prvenstva, u finalu Lige nacija – tamo su uz nas sve toliko jake momčadi da našima doista nema nikakve zamjerke. To što si konstantno tu, u vrhu – to već govori puno. Mi smo uvijek u svojim očekivanjima neskromni, i na sportsko natjecanje uvijek trebaš ići da bi ga osvojio, da osvojiš Svjetsko i Europsko prvenstvo, pa i Ligu nacija, no ako se dogodi da i izgubiš od Španjolske, ne možeš reći da ta naša nije pobjednička generacija ili da oni nemaju pobjednički mentalitet kada su nam oni već sto puta dokazali suprotno – naglasio je Simon.
Petar Metličić bio je jedan od predvodnika najslavnije generacije hrvatskih rukometaša, svjetski prvak iz 2003. i olimpijski pobjednik iz 2004. godine. Sportski je velikan, privržen svome sportu i ponosan na svoje suigrače s kojima je osvajao medalje, ali istodobno se ne libi priznati da su Dalićevi nogometaši ipak kategorija za sebe.
– Koliko god smo mi bili dobri i posebni, ovo je ipak nešto više. Tu uopće nema dileme. Sve što su naši nogometaši ostvarili posljednjih godina – to je zaista nešto veliko. Vidite i sami kako cijela nacija diše kada igra nogometna reprezentacija, koliko ih ljudi dolazi gledati, koliko su ushićeni. A i znamo što nogomet znači u globalnom smislu, nogomet je nešto više od svih ostalih sportova – tvrdi Metličić.
Slavni rukometaš kaže da u njemu nema ni zrnca ljubomore na uspjeh i popularnost nogometaša.
– Ma ne, dapače, jako mi je drago zbog njihova uspjeha. Mi smo mala zemlja i uvijek smo ponosni na naše kolege, bar što se mene tiče. A vjerujem da i moji kolege iz rukometa isto tako razmišljaju. Normalno da je rezultat najvažniji, jer on stvara euforiju, ali bilo je i prije nas, pa evo sada i poslije nas, reprezentacija koje su bile fantastične, ali ipak nogometaši imaju nešto posebno, nešto zbog čega ih ljudi još više vole. Kad smo mi rukometaši osvajali zlata, bilo je to nešto neopisivo i mislio sam da se takvo što, takav rezultat i takav zanos, ne može ponoviti, ali ipak se dogodilo, i reprezentacijama, i pojedincima. Ovo što danas rade – s obzirom na globalnu popularnost nogometa i na prisutnost i drugih fantastičnih selekcija – to je nevjerojatno. Da je jedna tako mala nacija stalno u vrhu.
VEZANI ČLANCI:
Što vam posebno imponira kod vatrenih, pitamo Metličića?
– Način na koji oni pobjeđuju, njihov inat i karakter. Bilo je utakmica u kojima mi i nismo bili bolji od suparnika, a pobjeđivali smo. To je ono nešto posebno što imaju i ono što ljudi vole. Ta borbenost, to zajedništvo, to je onome čemu se svi čude: kako vi to uspijevate, zašto je vama tako posebno igrati za reprezentaciju? To je ono što mi imamo, a drugi nemaju. Možda samo još južnoameričke selekcije koje taj sport više doživljavaju kroz emocije, a manje kao posao – naglašava Metličić.
Kako gledate na finale Lige nacija Hrvatska – Španjolska?
– Finale je finale, svi koji do njega dođu žele u njemu biti pobjednici. Ima ona stara izlizana: finala se ne igraju, finala se osvajaju. Vjerujem da naši nogometaši tako razmišljaju. Ipak je nešto posebno biti prvi, za razliku od drugoga mjesta. Naravno da bismo ih i sa srebrom pamtili, ali uza sve što su prošli prethodnih godina, drugo i treće mjesto, sada su zaslužili da osvoje zlato! Naravno, i Španjolci imaju svoju računicu, ali ja vjerujem da smo mi iskusniji i da nam je – ajmo reći – suđeno! Evo, tu je Luka Modrić, pa možda i još neki igrači kojih sutra više neće biti u reprezentaciji, oni su zaslužili oproštaj sa zlatom. To je za njih idealan scenarij.
Željniji nego ikada
Dino Rađa, član srebrnih košarkaša s Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine, nešto je umjereniji u prosudbi povijesne veličine nogometne reprezentacije.
– Prvo – pred našim nogometašima treba skinuti kapu, a drugo – raditi usporedbe u sportu, ne samo među različitim generacijama u istome sportu, a osobito u različitim sportovima – totalno je nezahvalno. Svako vrijeme ima svoje heroje – kaže Rađa koji će reći da ne ide na utakmice vatrenih, ali da je njihov navijač i prati sve što se događa.
– Momčad su, to se vidi iz aviona! Momčad koja izvrsno funkcionira. To su zakoni sporta. Ne možeš napraviti u takvom kontinuitetu takve rezultate, a da nisi prava momčad. Nogomet nije tenis pa da pojedinac odlučuje sam o sebi. Momčadski sportovi zahtijevaju zdravu svlačionicu, zahtijevaju vođu, kombinaciju mladih i iskusnijih. Ne možeš imati vrhunski rezultat ako u momčadi nemaš vođu koji će, kad je gusto, svojim primjerom potegnuti, reći što treba i posavjetovati.
Referirate se na značaj i utjecaj Luke Modrića?
– Ne samo na Modrića. On je možda istaknutiji, ali ne može se reći ni da Perišić nije vođa. Ima tu više njih, svatko u svojoj ulozi. A Modrić je definitivno jedan od najvećih sportaša koje smo ikada imali, u kategoriji Dražena, Tonija, Gorana... – zaključio je Dino Rađa.
Tako vatreni s aureolom "najvećih ikada u hrvatskome sportu"danas u 20.45. u Rotterdamu kreću u svoju novu pikantnu avanturu, koračajući ususret novome izazovu punim srcem, ali željniji nego ikada. Nitko nikada zlato nije želio više od Hrvatske!
Gospodine Dasoviću, neka u tebi klija vržja čestica. Eto ti je! Ove dečke vodi Božja čestica ....vjera ...ljubav ...sloga!