Šime Fantela, najtrofejniji je hrvatski jedriličar. Osvajač je 17 medalja na najvećim svjetskim natjecanjima. Njih 13, a među njima i olimpijsko zlato, dva naslova svjetskog prvaka i tri naslova prvaka Europe, osvojio je bivšim partnerom u klasi 470 Igorom Marenićem. Posljednja tri odličja, svjetsko zlato i broncu te europsku broncu, izborio je s mlađim mu bratom Mihovilom. Nažalolost, Fantele ovog ljeta nisu uspjele doći do bratske olimpijske medalje od koje nisu bili daleko.
- Puno me to žulja no ja sam se naučio nositi i sa srećom osvajanja odličja ali i sa surovom stranom neuspijevanja.
A ovaj put je u tome sudjelovala i majka priroda.
- Najprije se vjetar ugasio pa je utrka, u kojoj smo jako dobro stajali, obustavljena. A sutradan smo, u "medal raceu" diskvalificirani i to je naša pogreška. U plov za medalje ušli smo kao šesti i znali smo da moramo u rizik kako bismo bili u prva dva ili tri. Digli smo provu 0,2 sekunde prerano no neću se gristi, buditi noću u znoju zašto sam to napravio, iako je bilo i toga.
Nova dimenzija bratskog odnosa
Nakon što je s Igorom postao uobičajena pojava na medaljaškim postoljima sada to nije tako često. Nedostaju li mu ta vrsta fanfara?
- Pa jest. Brat i ja smo ih imali ne toliko koliko Igor i ja i mogu reći da mi fali. Žao mi je što smo ostali kratki na najvažnijoj regati ove godine no to je surova i lijepa strana sporta.
U hrvatskom sportu imamo dosta braće i sestara, naročito u veslanju (Sinkovići, Lončarići, Jurkovićke). Koliki je gušt Šimi bio spojiti se s bratom?
- Kada sam odlučio stati s Igorom, veselio sam se novom izazovu. Prvo, početi jedriti u novoj klasi a u jedrenju je promijeniti klasu ogroman izazov. A velika stvar je jedriti s bratom i proći i uspone i padove, trenutke sreće i razočarenja, s vlastitim bratom. Dobiješ neku novu dimenziju tog bratskog odnosa.
Je li s bratom lakše ili teže?
- S Igorom sam jedrio 15 godina i bio sam više s njim nego s Mihovilom jer smo išli u srednju školu i na faks skupa. Ne mogu usporediti jer mi je i Igor bio kao brat s kojim sam mogao sve diskutirati, svađati se, dijeliti sve emocije i dobre i loše. U odličnom sam odnosu i dalje s Igorom jer u vrhunskom sportu se puno toga u žaru borbe događa, on iz vas izvlači najsnažnije emocije.
Igor je započeo trenersku karijeru i čini se da mu dobro ide.
- Tako je. On se može pohvaliti s još jednom olimpijskom medaljom. Uz zlatnu iz Rija ima sada broncu iz Pariza gdje je vodio švedsku posadu u klasi 470. To je ta naša klasa samo što ju sada jedre muško-ženska kombinacija.
Logično je da Šime svojim najvećim uspjehom smatra to olimpijsko zlato iz Rija, osvojeno zajedno s Igorom Marenićem. No, što drži za najveći osobni podvig? Neki domet kojem se manje nadao a dogodio se?
- To je svakako zlatna medalja u novoj klasi, 49er, osvojena nakon godinu i pol dana po prelasku u novu klasu što je bio neuobičajen uspjeh u svijetu jedrenja. Meni osobno to je bila ogromna nagrada a dobro je odjeknulo u tom našem svijetu jedrenja iz kojeg kasnije možeš puno toga izvući i živjeti od toga.
Je li to nešto u rangu onoga što su radila veslačka braća Sinković mijenjajući discipline i osvajajući olimpijsko zlato u obje?
- Vrlo blizu tome. Mogu čak reći možda i stubu više. Jer ja sada imam novu funkciju, imam trapez na u klasi 470 sam imao škotu. Miho je prešao s daske na brod. Na dasci nema timuna, tamo upravljaš nogama, tijelom i jedrom a ovdje upravljaš timunom. Njemu nešto sasvim novo. On ima škotu i genaker.
Je li sa Šiminih 38 i Mihovilovih 34 moguć još jedan olimpijski ciklus u bratskoj posadi?
- Trebamo provjeriti naše tjelesno stanje i vidjeti možemo li izdržati još četiri godine taj napor. Ako to možemo onda treba vidjeti da li to želimo i imamo li za to kapaciteta i imamo li potporu.
Olimpijski pobjednik i s 54
Postoji li teorija o tome koje su godine najbolje za jedrenje?
- Ne postoji. Najbolji dokaz je Argentinac Santiago Lange koji je u Riju s 54 godine osvojio olimpijsko zlato u disciplini nacra 17 odnosno katamaranu. Za one koji paze na sebe, vijek sportaša se produžio. A brat i ja jesmo u srži istinski sportaši. Ne izlazimo, ne prežderavamo se, ne pijemo, spavamo dovoljno, obiteljski smo ljudi.
Profesionalno jedrenje logičan je nastavak olimpijskog jedrenja.
- Tako je. Mi možemo biti sretni što smo u sportu koji je dosta širok, ima puno disciplina i ne moramo ići u trenere, u suce, da karikiram, ni u ugostitelje... Povući ću paralelu s America's Cupom, najprestižnijim svjetskim natjecanjem, u kojem uglavnom jedre ljudi iz olimpijskog jedrenja iz malih klasa. Tako da se može reći da smo mi dosad radili na svojem životopisu za te velike brodove gdje te ljudi zovu za taktičara, stratega, timunera, različite pozicije na brodu koje su ujedno dobro plaćene i u kojima možeš napredovati.
Da bi za taj potpuni prijelaz bili spremni, Fantele već sudjeluju u profesionalnom jedrenju.
- Mi to već radimo od 2014., i brat i Igor i ja, kombiniramo olimpijsko jedrenje s profesionalnim. Nije da mi idemo igrati neki drugi sport, mi smo i dalje i situacijama s vjetrom, morem, suparnicima. Nama je brod kao oruđe. Moraš naučiti kako s njim raditi a onda principi ostaju isti. Čitanje vjetra, morskih struja, napadanje suparnika, branjenje od suparnika i tako dalje. Dakako, kada se približe Olimpijske igre, onda se posvetimo olimpijskom jedrenju.
Život jedriličara je nomadski a to zna biti nezgodno ako si formirao obitelj.
- Ja sam baš u toj fazi koja postaje teža. Kći Rita ima dvije i pol a sin Maro pet i pol godina. Oboje su u vrtiću, sin će za dvije godine u školu. Pomalo kreću i sportovi. Već oni kuže kada me i koliko nema. Ako ću ići dalje morat ću pronaći neku ravnotežu vremena izvan kuće i kod kuće da i oni imaju oca a najbitnije je da ja želim biti s njima i da ih želim odgajati teret čega je dosad bio na supruzi Višnji. To je još jedan aspekt koji dolazi s godinama. Brat Miho je oženjen ali još nije postao roditelj pa je njemu tek malo lakše odsustvovati od kuće.
FOTO Ima ih na bacanje: Pogledajte luksuzne 'pile' Zlatana Ibrahimovića, stigao i novi Ferrari
Svaka im čast! Ovi sportaši trebaju biti uzor i primjer mladima. Upravo tzv. "mali sportovi" razvijaju karakter jer nema u njima silnog glamoura i novca, a ima strasti, žrtve, borbe, odricanja, ali i uspjeha za uporne i postojane sportaše. Nisam čuo za bivšeg jedriličara koji bi se opijao, drogirao ili bankrotirao, kao mnoge nekadašnje zvijezde "velikih sportova".