Rukometašice Srbije na najbolji mogući način iskoristile su domaćinstvo dvaju velikih natjecanja. Lani su na Europskom prvenstvu bile četvrte, a ove godine na Svjetskom prvenstvu druge. Tu istu Srbiju naše rukometašice redovito su pobjeđivale u posljednje vrijeme. Na Europskom prvenstvu u Makedoniji 2008. godine Hrvatska je slavila sa 30:26, a za Srbiju su od osvajačica srebra tada igrale Lekić, Cvijić, Damnjanović, Ognjenović, Rajović, Popović, Erić, Krpež i Tomašević. U kvalifikacijama za SP srebrne Srpkinje pobijedili smo sa 36:25, a na turniru u Vrnjačkoj Banji tjedan dana prije početka SP-a slavili smo s pogotkom razlike.
Naše rukometašice igrale su u posljednjih deset godina na četiri svjetska (Srbija na dva), pet europskih (Srbija na četiri) i jednim Olimpijskim igrama (Srbija ni na jednim). Sjajna generacija naših rukometašica pojavila se na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 2007. godine, ali do danas Penezić, Grubišić, Zebić i ostale nisu osvojile nijednu medalju. Igrali smo dvaput četvrtfinale, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2011. te na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Da se u Londonu u četvrtfinalu nisu ozlijedile Tatari i Penezić, vjerojatno bismo imali tu jednu medalju.
Nakon dva dobra rezultata, nakon dva četvrtfinala na velikim natjecanjima, stigla su razočaranja. Prvo smo olako, s pomlađenom reprezentacijom otišli na EP u Srbiju gdje smo ispali u prvom krugu. Potom smo u kvalifikacijama za SP ispali od Francuskinja. I dok Srpkinje slave, nas nema nigdje. Sljedećeg prosinca Hrvatska je domaćin Europskog prvenstva. Naše djevojke jednostavno moraju iskoristiti domaći parket. Jednom, na SP-u 2003., nismo uspjeli. Ispali smo u prvom krugu. Nećemo valjda opet.
