Kristina Ivanuš (23) prije dvije godine dobila je prestižnu titulu "Herman Gmeiner Award" koja se dodjeljuje uspješnoj djeci iz SOS dječjih sela i to na globalnoj razini. U kategoriji ženskih natjecateljica, Kristina je bila najmlađa, a natjecalo se 200 djece. Danas je studentica marketinga i komunikacija na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu, model, a bavi se i neobičnim sportom – ronjenjem.
– Moj radni dan je takav da ujutro radim, popodne studiram, a navečer treniram. Dolazim kući poslije 23 sata. Legnem i zaspim. Dobro, ne radim svaki dan. Nekad radim dva-tri dana tjedno jer mi je fakultet na prvom mjestu. Da, dani u kojima radim znaju biti jako, jako naporni. Radim u Green Goldu, u tvrtki Ernst & Young, u administraciji – rekla je Kristina.
U osnovnoj školi bavili ste se mnogim sportovima?
Da, prvo sam trenirala odbojku. Imali smo u Lekeniku klub koji se zvao Peščenica. To mi je bio najdraži sport kojeg sam do sada trenirala. Upoznala sam puno prijateljica, lijepo smo se družile, putovale, igrale. Kada sam se preselila u Veliku Goricu, počela sam trenirati nogomet. Igrala sam u Dinamu. Jedno vrijeme trenirala sam i tajlandski boks. Roniti sam počela prije šest godina. Zapravo sve je počelo iznenada, kad je jednog dana instruktor Damir Zurub došao u SOS zajednicu mladih i rekao da želi petero mladih iz SOS-a pružiti priliku da upoznaju podvodni svijet i školuju se do instruktora ronjenja.
I kakav je podvodni svijet?
To je teško riječima opisati. To svaka osoba treba probati, doživjeti... Ronjenje je nešto predivno, pogotovo nakon što sam na Maldivima ronila uz morske pse, ogromne vodene kornjače. Adrenalin je bio na najjače.
Morski psi su bili mirni?
Očigledno jesu kad sam tu s vama (smijeh). To su morski psi koji ne napadaju, utrenirani su da se s njima može roniti. Naravno, dobili smo neke upute kako se ponašati uz njih. Primjerice, nismo smjeli vrištati i nismo im se smjeli približavati. Mora se biti i jako tih jer se na dubini od 30 metara sve čuje što se priča.
Koliki je bio najduži zaron?
Nekih 40 metara. To je granica za rekreativno ronjenje. Nakon 40 metara treba se koristiti sasvim druga oprema, druge boce.
Članica ste kluba "Roniti se mora" koji je organizirao akciju "Think Green", čišćenje podmorja od smeća na Pelješcu.
Očistili smo oko pet tona smeća i stvarno je predivan osjećaj pomoći prirodi na ovakav način.
Gdje je bilo najljepše roniti?
Oko otoka Visa. Tamo su velike dubine u kojima ima jako puno potopljenih aviona i brodova iz Drugog svjetskog rata.
U sport vas je "gurnula" bolest?
Imala sam poliradikuloneuropatiju, bolest perifernih živaca, zbog koje sam kao djevojčica otežano hodala. Imala sam šest godina kada sam došla u SOS selo Lekenik i tada su mi rekli da uopće neće moći trčati. Mogla sam dnevno napraviti samo dva kruga pješke oko igrališta. To su bila dva mala kruga, da se razumijemo. Djeca u djetinjstvu najčešće voli trčati, a meni je to bilo onemogućeno. Imala sam bolest koju nema tako puno ljudi. Čak se tako puno i ne zna o njoj. Kad me pitaju kakva je to bolest, kažem ljudima da sam odjednom osjećala samo trnce kako prolaze nogama i rukama, brzo sam gubila snagu. Liječnica mi je na kraj preporučila da probam krenuti sa sportom, da se probam kretati, da svi mišići budu u funkciji. Tako je i bilo. Naravno, bilo je u početku smiješnih situacija. Trčim, trčim i odjednom padnem jer više nisam osjećala mišiće u nogama. U to vrijeme sam često bila po bolnicama, primjerice u Krapinskom Toplicama znala sam biti po tri tjedna. Moji odlasci na pretrage bili su posebna priča. Primjerice, odem na magnetsku rezonancu i tamo mi ustanove da imam skoliozu, odem kod ortopeda, tamo mi ustanove da mi je jedna noga kraća do druge.
Teta Goga iz SOS sela Lekenik je vaša druga mama?
Prvog susreta s tetom Gogom se ne sjećam jer sam bila jako mala, mislim da sam imala četiri godine. Došla sam sa starijom sestrom koja je tada imala osam godina. Za nas dvije to je bio šok, morali smo se brzo prilagoditi na novi dom, na novi način života. U to vrijeme najbitnija za nas bila je igra, pokloni, druženje...
Situacija u obitelji, prije dolaska u SOS selo Lekenik, nije bila bajna?
Tada to nisam shvaćala, ali danas znam da je tata znao tući sestru i mamu. Ne mogu shvatiti osobu koja se tako ponaša prema svojoj djeci. Prvo nas je napustila mama koja više nije mogla trpjeti te udarce, zlostavljanja. Tata je bio željezničar. Radio je noćne i nije se mogao brinuti za nas pa nas je tri mjeseca poslije smjestio u dom. Danas živi u selu do moje mame, a mene se odrekao sudskim postupkom. Zatražio je da ga se liši roditeljske skrbi kako prema svojoj djeci ne bi imao nikakvih obveza i prava. Kada su čuli moju priču, javilo mi se jako mnogo djece koja su danas odrasli ljudi, a koji su imala ista traumatična iskustva u svojim obiteljima.
Mene i sestru Dom je pripremao za život. Rano smo naučili kako rasporediti novac za račune, za režije. U dječjem selu boravila sam do osmog razreda osnovne škole, onda sam otišla u SOS kuću za mlade koja se nalazi u Velikoj Gorici. Tamo sam upisala srednju školu. U toj kući smo bile do završetka srednje škole. Nakon srednje škole imali smo mogućnost stanovanja u gradskom stanu. Tu sam boravila sljedeće tri godine i nakon toga kreće samostalni život. To je jedan sjajan program za djecu bez roditelja, od osnovne škole do fakulteta.
Sestra je starija četiri godine pa niste bili zajedno u programu?
Da, dok sam završavala četvrti osnovne, ona je već krenula u srednju i morala se iseliti iz dječjeg sela tako da smo većinu vremena bile razdvojene. Kad sam došla u kuću za mlade, ona je već otišla na more i tamo se udala. Teško mi je bilo većinu vremena bez sestre. Ipak sam naučila na nju dok sam bila mala i puno mi je pomagala i bila podrška kad mi je bilo teško. Zanimljivo je da smo se znale i dosta svađati dok smo bile u Lekeniku. A kad je otišla, onda smo se jako povezale i više se nikad nismo posvađale. U Lekeniku sam stekla velika prijateljstva. Danas imam tri prijateljice iz dječjeg sela s kojima se često družim. Ništa čudno, sve četiri dijelile smo istu sudbinu. Meni je bilo jako teško napustiti Lekenik, a morala sam jer sam krenula u srednju školu. Sjećam se da sam napisala poveći govor za sve drage osobe koje su se brinule za mene u SOS dječjem selu. Na kraju sam se rasplakala i moje pismo pročitalo je neko drugo dijete.
U međuvremenu sestra se udala, ima dvoje djece...
Da, čak je prvo dijete nazvala mojim imenom. Doduše, kako je dijete muško, zove se Kristijan. To mi je baš bilo drago. Živi u Primoštenu i voljela bih jednog dana živjeti blizu nje. Trenutačno je 400 kilometara daleko od mene. Želim u budućnosti živjeti negdje na selu, imati svoj vrt, voćnjak, sve ono što nisam imala kao mala. Želim imati veliku obitelj, najmanje troje djece, možda četiri. Da nas ima... Nekako sam naučila živjeti tako da nas ima puno. U Lekeniku nas je bilo šestoro, a u kući za mlade dvanaestero. Onda dođem u studentski dom i odjednom imam samo jednu cimericu.
Slobodno vrijeme?
Obožavam more, volim trčati po Jarunu, bavim se modelingom, volim se fotografirati. Svaki vikend mi je zauzet, volim putovati.
Vratimo se na nagradu "Herman Gmeiner"...
Uh, kada se sjetim iščekivanja oko pobjednika. U najuži izbor ušla sam s jednom djevojkom iz Kazahstana. Svaki dan sam pratila koliko tko ima glasova. Tu su mi mediji puno pomogli jer je moja priča jako odjeknula. Tih dana bila sam nemoguća zbog iščekivanja. Kada su stigli rezultati veselju nije bi, kraja. Dobila sam 5000 eura koji i dalje stoje na štednji. U Domu su nas naučili kako štedjeti tako da taj novac čuvam za neke bitne stvari. Trenutačno mi taj novac nije prijeko potreban. Danas štedim sitni novac. Naime, sav sitniš odmah stavljam u kasicu. Taj vid štednje me naučio dečko. Ne bi čovjek rekao koliko se sitnog novca može nakupiti za godinu dana. Dovoljno za izlet u Italiju.
>> Pogledajte i video
Mene zadivljuje kako neki ljudi uprkos poteškoćama i preprekama (ili možda baš zbog njih) postaju snažni i uživaju u životu. A neki kojima je sve pruženo upropaste sve pa i vlastiti život... Ima ona izreka (u mnogim oblicima): Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvore dobra vremena. Dobra vremena stvore slabe ljude. Slabi ljudi stvore teška vremena...