Mario Carević bio je svojedobno jedan od najtalentiranijih igrača generacije. Koliko sam se nekoć divio njegovu talentu, toliko puta me kao igrač znao iživcirati.
Danas, dvadesetak godina poslije, kada mu to spomenem, nasmijemo se. Nedavno je Car okrenuo novu stranicu svog nogometnog puta. S Hrvatskim dragovoljcem krenuo je u prvi samostalni trenerski posao.
Cilj mu je osigurati ostanak u Drugoj HNL. Posao u Sigetu iskrsnuo je neočekivano.
– Malo sam se i dvoumio kada se pojavila opcija za Hrvatski dragovoljac. Otkako sam otišao iz Hajduka, mjesecima nije bilo nikakve ponude za samostalni posao. Konzultirao sam se s nekim ljudima. Prelomio sam, osjetio unutarnji poziv i rekao: ‘Idem probati’. Možda nisam spreman do kraja, ali uskočio sam u vatru i smatram da ću tako sazrijeti – kazao je Carević.
Je li mu se promijenila projekcija nogometa budući da je nakon statusa pomoćnika dobio ulogu glavnog trenera?
- Naravno. Kao pomoćnik nemaš takvu vrstu odgovornosti. Sada sam u prvom planu. To mi godi, intrigira me. Dobro je što smo u debiju pobijedili da momčad ima vjeru u ono što govorim. No ne opterećujem se. Niti ću biti dobar glavni trener pobijedim li prve tri–četiri utakmice, niti ću biti loš ako ih izgubim. Tek sam na početku trenerskog puta.
Plaši li ga činjenica što nema trenerskog iskustva?
– Iskreno, ne. Cijeli život sam u nogometu. Imam igračkog iskustva. Dvije godine sam radio u Sloveniji u prvoligaškom sustavu kao pomoćnik, radio sam kratko u Hajduku.
Nemam iskustva, no smatram da prepoznajem određene situacije i da mogu reagirati. Naravno da će s vremenom biti bolji i da ću raditi na sebi. Možda je riječ o pozitivnoj tremi. Oduvijek sam volio preuzimati odgovornost i prihvaćati izazove. Ja sam unutra sto posto. Odrađuješ po instinktu i osjećaju ono što si doživio do sada. Puno je posla u pripremi treninga, a utakmica mi je uživanje i opuštanje s obavezom. Kao da ja igram.
Je li se savjetovao s nekim iskusnijim trenerima?
– Savjetovao sam se s dosta ljudi. Između ostalih i s Brankom Tucakom, a Zoran Vulić mi najviše pomaže. On me vodio kroz život i kada sam bio mlađi, još u igračkim danima. I sada mi je dao neke savjete. To mi puno znači. Ali ne možeš nikoga kopirati, moraš se sam isprofilirati.
Posebno naglašava Vulića s kojim je dva i pol mjeseca radio u Hajduku.
– Uvijek naglašavam njegov utjecaj na moj razvoj. Hajduk je moj klub i uvijek će mi ostati posebna emocija. Obožavam taj klub, no čini mi se da od početka nismo imali pravu podršku. Nismo imali zdravu podlogu da nešto napravimo. Hvala Bogu da su Siniši Oreščaninu dali da odradi kvalitetne pripreme i da ima svu podršku. To je dobro za klub.
Kako mu sada izgleda Hajduk?
– Hajduk ima prepoznatljivost, no još ne možemo govoriti o kontinuitetu. Obrisi postoje. Hajduk igra dobro, ima rezultat, a bitno je da dugoročno rezultat ne pati.
Pojavila se nova skupina perspektivnih igrača.
– Hajduk je oduvijek imao talentirane igrače. Pa Rijeka koja je osvojila naslov imala je Eleza, Radoševića, Andrijaševića, Bradarića... Sve igrače iz Hajdukove škole. Nije stvar u lošem i dobrom radu, treba igrače zadržati i brinuti se o njima. Važan je dugoročan plan i kontinuitet razvoja igrača.
Je li Hajdukova klupa ultimativni cilj?
– Ne smatram da svatko tko je bivši igrač mora dobiti priliku na klupi, ali nije mi normalno da nema nijednog bivšeg igrača u klubu. Možda Mario Carević, Darijo Srna ili Stipe Pletikosa nije taj, ali tko je onda... – pita se Carević.
Dok je igrao u Stuttgartu, Carevića je trenirao i Giovanni Trapattoni, jedan od najtrofejnijih svjetskih trenera. Jeste li se prisjetili nekih njegovih finesa nogometnog zanata?
– Nisam tada razmišljao o trenerskom poslu. Ali ima stvari s njegovih treninga koje sam bilježio. On je već tada imao revolucionarne metode. Nije bilo dugih i napornih treninga. Metode su bile obrnute od onoga što sam do tada naučio. Brzi i intenzivni treninzi još su mi ostali u sjećanju. Sjećam se jednih priprema u Austriji kada sam se povjerio Zvonimiru Soldi da ću do prvenstva biti nespreman. Kada smo završili pripreme, nikada nisam bio spremniji. Trapattoni je bio genijalan trener, a pomoćnik mu je bio Andreas Brehme, on me također puno savjetovao.
Tomislav Ivić, legendarni hrvatski trener i genijalan nogometni stručnjak također je utjecao na Marija Carevića.
– Baš genijalac. On je živio za nogomet. Stalno je pričao o nogometu. Kada bismo razgovarali, ponekad bih skrenuo s nogometnih tema, a on bi se iste sekunde vratio na njih. Bio je ispred svoga vremena. Prije 20 godina govorio mi je da će nogometni standardni postati slični rukometnima. Igrat će se kontra–krila, kontra–noge... Sada svi igraju tako.
Mnogi se slažu da je Carević trebao napraviti puno više u karijeri. Osim u Hajduku, igrao je u Al Itihadu, klubu koji je nedavno vodio Slaven Bilić, a s kojim je Carević osvojio Azijsku Ligu prvaka. Zatim u Stuttgartu, Lokerenu, Kortrijku, Makabi Petah Tikvi, Krki... S Hajdukom je osvojio tri titule, dva kupa i Superkup. Bi li nešto promijenio u svom igračkom putu?
– Puno bih više radio na sebi, na poboljšanju desne noge, skok igri... Sve sam rješavao talentom. Ne žalim ni za čim. Sve se u životu događa s nekim razlogom. Svjestan sam da sam trebao napraviti više. Sada ću igračima znati ukazati na pogreške koje sam ja radio. Mom ocu su govorili: ‘Pa što ćemo ga mi naučiti, on sve zna...’ A u biti, s najtalentiranijima moraš dodatno raditi, ispravljati nedostatke i nadograđivati... Ne smije postojati ego, već treba objektivno sagledati stanje – zaključio je Carević.
Cijeli intervju pročitajte u Maxu!
rok trajanja na klupi kao i simbol Hajduka - jogurt