U vrijeme kada nam se medalje mlađeuzrasnih selekcija više ne događaju (posljednja je bila europsko kadetsko zlato iz 2018.), ciljano smo razgovarali s trenerom koji je takvih odličja najviše osvojio. Ante Nazor (45) potpisao je kadetsko europsko zlato (2011.) i svjetsku broncu (2012.), s juniorima (U-18) bio je drugi (2013.) i treći (2014.) u Europi te drugi na svijetu (2015.).
Na kraju ovog nabrajanja naš sugovornik nas je dopunio:
– Ja jesam osvojio pet medalja samostalno, no prije toga osvojio sam i dvije juniorske medalje kao pomoćnik Borisu Kurtoviću i Vladi Vanjku, svjetsku i europsku broncu.
Što je za Antu bio veći osobni uspjeh? Europsko kadetsko zlato s Hezonjom, Arapovićem, Žganecom... ili svjetsko juniorsko srebro sa Zupcem, Arapovićem, Slavicom, Božićem, Kapustom...?
– Meni je najdraže peto mjesto juniora na EP-u 2010. s naraštajem koji, uz prognozu da će ispasti iz Prve divizije, nitko nije htio uzeti. Bili su to Katić, Rogić, Boris Barać, Marko Ramljak... a s njima i dvije godine mlađi Dario Šarić, koji je stvarao prednost za cijelu momčad. Ostvarili smo timsku igru vrlo visoke razine. Takav balans improvizacije i timske igre više nisam ponovio.
S Hezonjom prvak Europe
Već sljedeće godine Ante je u ruke dobio kadete, s kojima je osvojio naslov prvaka Europe.
– Hezonja je tada bio toliko dominantan da si imao osjećaj da će u polufinalu sam potopiti Španjolce. Tada sam osjećao da je to naraštaj, uz pridodanog Šarića i igrače iz njegova godišta, koji bi u budućnosti trebao osvajati medalje, a kada sam na posljednjem Svjetskom prvenstvu gledao Srbiju i Letoniju, sada to znam.
S nešto mlađim godištem, ponadao se tome i 2015., kada su na SP-u U-19 od Hrvata bolji bili samo Amerikanci. I to jedva. Da je Luka Božić tada zabio oba bacanja (a pogodio je samo jedno za produžetak), danas bismo govorili o svjetskim prvacima.
– Deset dana nakon te utakmice nisam spavao. U košarci se puno puta sve svodi na jedan posjed, jedno bacanje, jedno zagrađivanje.
A Hrvatska bi se tada možda i pozlatila da nije bilo pehova s nositeljima igre. Na taj SP u Grčkoj Bender nije doputovao zbog sukoba oko tenisica, prije toga ozlijedio se Mazalin, a Žižić se ozlijedio u trećoj utakmici prvenstva. Srećom blistali su Arapović, Slavica, Zubac, Božić...
– To je dokaz da je timski duh iznad taktike i imena na popisu. Povezanost te skupine odvela ih je do gornje granice njihovih mogućnosti.
Na tom prvenstvu blistala su dvojica igrača kojih danas u košarci više nema. Marko Arapović izabran je u najbolju petorku prvenstva, a svoju najbolju utakmicu odigrao je u polufinalnih 91:56 protiv Turske (25 koševa, 15 skokova, 6 asista). Nažalost, Arapović junior odustao je od košarke zbog teške ozljede nakon koje se nikad nije u cijelosti oporavio.
– Arapović je bio kapetan, dečko visoke igračke inteligencije, koji se svojim kondicijskim programom trudio kompenzirati nešto slabije fizikalije. Nažalost, kao igrač Cedevite teško se ozlijedio, nakon čega se više nije vratio u prijašnje stanje.
Naš najbolji igrač u finalu s Amerikancima (71:79) bio je pak Nik Slavica (23 koša, 6 asista), koji je izveo najatraktivniji potez tog prvenstva, odnosno blokadu na danas velikoj NBA zvijezdi Jaysonu Tatumu.
– Suprotno Arapoviću, Slavica je bio vrhunski atlet koji, osim klubova za koje je igrao, dijeli i sam odgovornost za zastoj u karijeri. On ili nije pronašao ili mu nije ponuđen program koji bi ga odveo do gornje granice potencijala. A u toj dobi moraš imati nekoga tko te vodi i tko će za tebe izabrati najbolji program. Ako si malo labilniji, onda je to već problem na kvadrat; ako te klub ne prati, onda je to već problem na treću, a ako imaš još i šumove sa strane, onda je to problem na četvrtu. Koktel je faktora koji su doveli do toga da se on pogubio.
Da su u igračkom optjecaju, zacijelo bi i Arapović i Slavica danas kandidirali za košarkaša godine, u kojem izboru su se našla tri igrača s kojima je Nazor radio u mlađim uzrastima.
– Najviše bodova dao sam Šariću zbog "comebacka" u NBA. On nema tijelo da atletima parira fizički, ali to postiže košarkaškom inteligencijom. A najviše sam mu dao prednost zbog utjecaja na reprezentaciju u kojoj je on, prvi put, nakon deset godina igrao onu ulogu kakvu je imao u mlađim kategorijama kada je dominirao Europom. Drugi mi je Bojan Bogdanović, ubojit realizator u najjačoj ligi svijeta, a mi, osim njega, takvog igrača nemamo. Atlet nije ni Zubac, koji se ipak etablirao kao top 10 centara u NBA ligi. Iako je sve teže odgovoriti izazovima te pozicije, on to čini u kontinuitetu.
Četvrto i peto mjesto pripalo je dvojici euroligaških igrača.
– Da nema tolike oscilacije, možda bih ga stavio ispred Bogdanovića, no ipak ne bih uspoređivao NBA i Euroligu. NBA je ipak viša razina. Budući da može braniti četiri vanjske pozicije, kao svojevrstan fenomen može se još bolje iskoristiti u nacionalnom timu. Oko petog mjesta imao sam veliku dvojbu između Smitha i Božića, i neka bude Smith. Mene se dojmilo kako se taj Amerikanac uklopio u timski duh naše reprezentacije. On je primjer kako se treba odnositi prema reprezentaciji. I Luki Božiću je mjesto u reprezentaciji, no to je više psihosociološko pitanje.
Blago koje se bagateliziralo
Treba li nacionalni savez prokazati one koji, dokazano, ne žele igrati za nacionalnu vrstu?
– Ne treba, ovo je ipak igra. Pohvalio bih naše istočne susjede koji su prošlo ljeto prihvatili argumente Nikole Jokića da ne nastupi na Svjetskom prvenstvu. Mene je moj instruktor Sinković učio da u klubu vrijedi pravilo "ti si plaćen, ti hoćeš, ti možeš", a kada je reprezentacija u pitanju, to si dužan. Tko to ne osjeća, neće doći igrati ni uz bilo kakvu represiju. Za to je potrebno buđenje svijesti.
Nakon trenerskih putešestvija, Ante Nazor povukao se na klupu drugoligaša.
– Omiš ima potencijal, no taj sam potez povukao i zbog obitelji. Sin je treći srednje, a kći treći osnovne, htio sam više biti s njima.
S obzirom na to što je sve osvojio, Nazor se čini kapacitetom za jače klubove. Uostalom, on je uz Veljka Mršića i Vladu Vanjka jedini hrvatski trener koji je vodio klubove velike trojke – Split, Cibonu i Zadar.
– To je zacijelo bogato iskustvo. Samo da sjedneš u Žuti salon s Perom Skansijem i Ratom Tvrdićem, u gradu s Giuseppeom Giergiom te s Mirkom Novoselom u njegovu stanu na Zrinjevcu, to je nešto što nigdje ne možeš dobiti. A naši ljudi to bagateliziraju.
