Voljeli njegov nogomet ili ne, Diegu Simeoneu mora se priznati da je trenerski genijalac. Njegov nogomet nije samo ziheraški cattenaccio iz 60-ih godina, njegov nogomet nije samo parkiranje autobusa u šesnaestercu, Diegova taktika sjajni je spoj ratništva, požrtvovnosti, čvrste obrane i sjajne tranzicije u napad. Simeoneova nogometna filozofija kojom je Atletico drugi put u tri godine doveo u finale LP-a ući će u knjige najinovativnijih, najuspješnijih nogometnih taktika u povijesti.
A kada su nastale prve taktike?
Nogometne utakmice učestalo su se počele igrati 1860-ih, a prvi su loptu ganjali Britanci. I to doslovno ganjali, jer u tadašnjem nogometu praktički nije bilo dodavanja. Taktika se temeljila na tome da je najbolji igrač uzeo loptu i driblajući krenuo prema suparničkom golu. Kada je loptu izgubio, njegovi suigrači pokušali su je vratiti. Igralo se u sistemu 1-2-7, odnosno s jednim obrambenim, dva vezna, te sedam napadača!
Mađari ismijali Engleze
No, sredinom 1870-ih dogodila se revolucija, škotski Queens Park 1875. u finalu FA cupa deklasirao je londonski Wanderers s 5:0. I to neviđenom taktikom! Škoti su napadali u paru, dodavali se međusobno, oslobađali prostor. Apsurdno, ali baš su Škoti, koje uvijek doživljavamo kao nogometaše drvosječe, izmislili lijep nogomet temeljen na dodavanjima. Ta nogometna filozofija brzo se proširila po Otoku, a onda i po Europi.
Nova taktička revolucija dogodila se 1930-ih, kada je dotadašnji najčešći sustav 2-3-5 zamijenio 3-2-2-3, odnosno popularni WM, jer su baš u obliku tih slova stajali igrači na terenu.
Genijalni menadžer Arsenala Herbert Chapman taj je sustav osmislio kako bi se što bolje prilagodio novom pravilu o zaleđu, a topnici su tako osvojili čak pet naslova engleskog prvaka od 1931. do 1938. Sve što je dobro, brzo se kopira pa su tako i Arsenalovu taktiku ubrzo kopirali.
Nogomet je i dalje napredovao, a početak 1950-ih označila je dotad neviđena taktika, šarmantna nogometna igra u izvedbi mađarske Lake konjice. Mnogi će i danas reći da je to najbolja momčad koja je ikada hodala zemljom. Nogometnu revoluciju Mađari su svijetu pokazali u kolijevci nogometa, 25. studenog 1953. na Wembleyu. Englezi su bili uvjereni da će pobijediti i pokazati tko je “izumio” nogomet, no prevarili su se. Gusztav Sebes, tvorac Lake konjice i jedan od najvećih inovatora koje je nogomet imao, “prodao” je Englezima prve taktove totalnog nogometa. U njegovoj momčadi svatko je igrao sve, nije postojala šablona. Čuveni Nandor Hidegkuti igrao je na Wembleyu lažnu devetku, znatno prije Messija, Fabregasa, Götzea... Vraćao se po loptu do svog šesnaesterca, išao lijevo i desno, a engleski centarhalf Harry Johnston jurio je za njim po cijelom terenu kao gluha svinja. S čovjekom manje u defenzivi igrači Waltera Winterbottoma bili su potpuno izgubljeni.
Mađari su te večeri šokirali 125.000 navijača na Wembleyu i pobijedili 6:3! U uzvratu u Budimpešti Englezi su doživjeli novi nokaut, Mađari su slavili 7:1!
Ta čudesna taktika Lake konjice bila je nesavladiva pune četiri godine, no prekid niza došao je u najgorem mogućem trenutku, u finalu SP-a 1954. protiv Njemačke (2:3). Označeno je to kao čudo u Bernu, pogotovo što su Mađari te Nijemce u skupini pobijedili s 8:3.
A baš taj poraz 2:3 označio je da mađarska taktika “uvijek ćemo dati jedan gol više nego što ćemo primiti” ipak ima manjkavosti.
Taktiku suprotnu od one Lake konjice izmislio je čuveni Argentinac Helenio Herrera, trener Intera 60-ih. On je kao optimalan rezultat na kraju svake utakmice želio pobjedu 1:0 ili, u najgorem slučaju, neriješeno 0:0. Ta taktika popularno je nazvana catenaccio, što na talijanskom znači brava. Herrerina momčad doslovno je zaključavala svoja vrata, a iza četvorice u obrani Herrera je stavljao još jednog igrača kao osigurača. Iako su Interove utakmice bile dosadne, u četiri godine osvojili su tri Serije A! Nasreću, protivnici su nakon nekog vremena pronašli rupu u tom bunkeraškom nogometu, a kraj catenaccia označilo je finale Kupa prvaka 1967., kada je Celtic u finalu s 2:1 dobio Inter, i to uz čak 40 udaraca prema golu.
Ratnik Diego ili fini Zidane?
Možda najcjenjeniju nogometnu taktiku u povijesti izmislio je Nizozemac Rinus Michels krajem 1960-ih i početkom 70-ih. U Rinusovu totalnom nogometu igrača koji se kreće izvan svoje pozicije zamjenjuje jedan od njegovih suigrača, zadržavajući tako prvotno zamišljenu organizacijsku strukturu. U tom fluidnom sustavu nijedan igrač nije bio striktno zadužen za pojedinu poziciju. Tom je taktikom Michels doveo Ajax do tri uzastopna Kupa prvaka, a zaštitno lice njegove briljantne taktike bio je Johan Cruijff. A baš je Cruijff idejni tvorac tika take, koju je usavršila Barcelona i španjolska reprezentacija u razdoblju od 2008. do 2012. godine. No, i tika taka je s vremenom “prokužena”, a jedan od onih koji su to uspjeli baš je Simeone, trener čiji igrači na travnjak izlaze s “nožem u zubima”. Hoće li tom taktikom nadmudriti i Zidaneov Real, vidjet ćemo danas (20.45) na San Siru.
