Pobjedom nad Italijom, domaćinom skupine D završnog turnira koja se igrala u Torinu, hrvatski su tenisači ušli u polufinale Davisova kupa. Već peti put u svojoj kratkotrajnoj 28-godišnjoj povijesti samostalnog nastupanja. Naši su tenisači to eminentno natjecanje, zapravo svjetsko prvenstvo muških teniskih reprezentacija, osvojili dva puta, 2005. (u Bratislavi) i 2018. (u Lilleu). Još jednom su bili u finalu (2016. u Zagrebu, poraz od Argentine), a peti su put u polufinalu bili 2009. godine kada smo u Poreču poraženi od Češke s 1:4.
Samo 10 ih je to ponovilo
Imali su hrvatski tenisači uspjeha i dok su nastupali pod zastavom bivše SFR Jugoslavije, ali pravi procvat uslijedio je tek nakon što je 1991. Hrvatska proglasila neovisnost koju je odmah morala braniti u krvavom ratu protiv srpskog agresora. Što se Davisova kupa tiče, sve je počelo 1993. godine. Čelnici Međunarodnog teniskog saveza znali su za hrvatske teniske uspjehe u sklopu Jugoslavije (malo je pomoglo i lobiranje neumornog Željka Franulovića, ali i drugih naših teniskih legendi), pa nisu tražili da u tom natjecanju krenemo od nule, nego smo počeli u Euroafričkoj zoni, nekoj vrsti drugog razreda, odmah iza elitne Svjetske skupine.
S dvojicom Gorana, Ivaniševićem i Prpićem, pobijedili smo Zimbabve u gostima (3:2) i odmah se plasirali u doigravanje za ulazak u Svjetsku skupinu, no u rujnu iste godine poraženi smo od Danske (uz tešku ozljedu Gorana Prpića koja ga je praktično stajala nastavka karijere), pa smo sljedeće godine sve to morali ponoviti. Ipak, narednih smo se godina ustalili, pa smo u Svjetskoj skupini, najkvalitetnijem razredu, proveli 18 od naših 28 godina bivstvovanja u Davisovu kupu, natjecanju koje je počelo 1900. godine (SAD je pobijedio Veliku Britaniju), a za koje je trofej vlastitim novcem kupio jedan od američkih igrača Dwight Davis, po kojemu je natjecanje dobilo i ime.
U međuvremenu su hrvatski tenisači u Davisovu kupu postigli 41 pobjedu i doživjeli 25 poraza, igrajući u mnogim zemljama diljem svijeta, često i u onim egzotičnim poput već spomenutog Zimbabvea, ili kasnije Indije, Letonije, Irske, Argentine, Japana, Brazila...
Samo se 15 država može pohvaliti time da je njihova muška teniska reprezentacija barem jednom trijumfirala u Davisovu kupu. A samo je deset reprezentacija to i ponovilo barem još jedanput. E, to je Hrvatskoj uspjelo (uz još jedan finale) i zato je ona i po tome jedna od svjetskih velesila u tenisu. A ako se uzme u obzir samo posljednjih 30 godina, onda je naša uloga u tom natjecanju još dominantnija – samo je osam reprezentacija osvojilo Davisov kup dva ili više puta. Uspješniji od nas u posljednja tri desetljeća samo su Španjolci (šest naslova) te Amerikanci, Francuzi i Šveđani (po tri trofeja).
Najsvjetlije godine znamo, 2005. nanizali smo četiri velike pobjede, od kojih je, osim one finalne u Bratislavi nad Slovačkom (3:2), najvažnija bila ona prva, protiv SAD-a (3:2) u Carsonu pokraj Los Angelesa, kada su Ančić i Ljubičić nanijeli braći Bryan prvi poraz u Davisovu kupu. A 2018. sve smo to ponovili, osvojivši u Lilleu posljednji Davisov kup u njegovu starom, uobičajenom formatu.
Čilić drži mnoge rekorde
Već nakon prvog dana finalnog dvoboja s Francuskom naši su tenisači pobjedama Marina Čilića i Borne Ćorića poveli s 2:0, poraz u parovima (Dodig i Pavić) samo je odgodio slavlje, ali u nedjelju je Čilić u fantastičnom ambijentu pobijedio Pouillea, i ostvario ono što nije dvije godine prije u Zagrebu - donio Hrvatskoj drugi naslov u tom eminentnom natjecanju.
Sad Čilić drži mnoge rekorde: ima najviše pobjeda - 49 (uz 19 poraza), najdulje je igrao za reprezentaciju (13 godina) i nastupio je u najviše susreta (29)...
No uspjesi u Davisovu kupu nisu jedini obol naših tenisača fantastičnim sportskim uspjesima koje Hrvatska postiže od svoje neovisnosti. Zaboravimo na trenutak osvojene Grand Slam turnire naših igrača, a osvojili su ih devet (Ivanišević i Čilić pojedinačno, Pavić tri, Dodig dva, Mektić i Pilić po jedan u muškim parovima) i uzmimo u obzir olimpijske medalje.
Odigravši hrvatski finale u Tokiju ove godine, zlatni Mektić i Pavić te srebrni Čilić i Dodig osvojili su četvrtu i petu hrvatsku tenisku medalju na Olimpijskim igrama (u Barceloni 1992. Ivanišević se u pojedinačnoj konkurenciji okitio broncom, isto odličje osvojio je i par Goran Ivanišević/Goran Prpić, a broncu su u paru u Ateni 2004. osvojili i Mario Ančić i Ivan Ljubičić). No ni tu nije kraj, hrvatski su tenisači trijumfirali i u Svjetskom momčadskom kupu, i to 2006. godine u sastavu Mario Ančić, Ivo Karlović i Ivan Ljubičić.
Pa kad sve ovo znamo, onda bez velikog rizika da ćemo pogriješiti možemo ustvrditi da je hrvatski muški tenis jedan od najtrofejnijih sportova u nas. U najmanju ruku tenisači su ravnopravni vaterpolistima koji imaju tri olimpijske medalje (zlato i dva srebra) i dva svjetska naslova te rukometašima s tri olimpijske medalje (dva zlata i bronca) i jednim osvojenim svjetskim prvenstvom.
To što tenisači do olimpijskih medalja mogu dolaziti i u pojedinačnoj i u konkurenciji parova ne mijenja puno na stvari, olimpijska medalja je olimpijska medalja...
Čestitke !