Nakon nedavno izborene olimpijske vize Bože Starčevića, hrvači su se opet družili u restoranu “Oliva”, svom tradicionalnom okupljalištu u povodu vrijednih sportskih dometa. A ovaj put slavila se bronca Antonija Kamenjaševića (77 kg), osvojena na Prvenstvu Europe u Varšavi.
Čvrstom 24-godišnjaku momku iz Klinča Sela, odakle se ne namjerava seliti, ovo je bila prva seniorska medalja koju je izborio na svom prvom velikom seniorskom natjecanju. No da se od “Kamenog” takvo što moglo i očekivati, govore nam i tri njegove medalje za mlađe uzraste; srebro s kadetskog Svjetskog prvenstva te dvije bronce s mlađeseniorskih Prvenstava Europe (U-23).
Ovo je povijesna bronca
Među čestitarima su bili i dopredsjednica HOO-a Sanda Čorak, posebni savjetnik ministrice turizma i sporta Josip Pavić te Milan Pavelić, pročelnik gradskog Ureda za sport i mlade. Svi oni jako dobro znaju koliko je danas teško osvojiti medalju u teškoatletskom sportu poput hrvanja jer njime danas dominiraju predstavnici zemalja nastalih raspadom Sovjetskog saveza, a od njih 15 samo tri baltičke zemlje nemaju hrvačku tradiciju.
– Pokušajte zamisliti kako bi izgledao svjetski stolni tenis kada bi se Kina raspala na svoje pokrajine!? Eto, takva vam je situacija danas u hrvanju – bio je slikovit Antonio koji se zahvalio mnogim sudionicima u procesu kovanja te njegove bronce, a među njima je i olimpijac Božo Starčević koji je kazao:
– Ovo je povijesna bronca kojom je Antonio pokazao našim drugim mladim hrvačima da mogu i kao mlađi osvajati medalje, mlađi no što smo bili braća Žugaj, Lizatović ili ja u tim prigodama. U nadi da ćemo osvojiti barem još jednu olimpijsku normu, ja se nastavljam pripremati za Olimpijske igre, a u tome će mi pomagati upravo Kamenjašević. Imati za suvježbača trećeg u Europi, a tu je i odlični Puklavec, stvarno je sjajna stvar i to govori da je naš sustav počeo davati rezultate.
Jako važna karika...
A u tom sustavu jako je važna karika Igor Petrenka, bjeloruski stručnjak u hrvatskom stožeru, koji se našalio kada su ga pitali bi li se mogao predomisliti pa u Tokio umjesto Starčevića poslati Kamenjaševića, s obzirom na to da se u hrvanju norma osvaja za državu, a ne pojedinačno.
– Neka Antonio kupi mjesto od Bože. Šalu na stranu, za nas je dobro što imamo spremnog drugog sportaša u istoj kategoriji, za slučaj da onaj koji je normu izborio bude spriječen.
Tu se šalom nadovezao i Božo:
– Predložio mi je Kamenjašević da odem njegovu automehaničaru da mi on “sredi” kočnice.
Na sve to, Antonio je kazao da je spreman sparirati Starčeviću, ali će pritom biti spreman i zamijeniti ga u Tokiju. Kada je u Antonijevu govoru pak došao red na one koji mu pružaju oslonac, zahvalio je roditeljima, strpljivoj djevojci Ivoni (bivšoj džudašici), ali i svojim trenerima. Kako onom aktualnom, Eugenu Jakovljeviću iz Herkula, tako i čovjeku koji ga je nagovorio na hrvanje.
– Za to što sam zavolio hrvanje zaslužan je Mario Bračun, moj prvi trener iz Klinča Sela. On je trener kakvog svako dijete zaslužuje, baš kao što je i Eugen trener kakvog svaki mladi hrvač zaslužuje.
Kad smo ga pitali je li ikad osjetio potrebu da se iz Klinča Sela preseli u Zagreb, Antonio je kazao:
– Ne, ja volim svoj život na selu. To je neprocjenjivo. Uostalom, na trening u pravilu putujem pola sata.
Već sljedećeg vikenda novi je ispit za naše najbolje hrvače pa će barem još jednu olimpijsku normu pokušati izboriti Danijel Janečić, Ivan Lizatović, Ivan Huklek i Mario Koščević.
Ne bi bilo loše od Autora da objasni čitaocima gdje se Klinč selo nalazi.