Ivica Ćurković, legendarni vratar, bio je jedna od najvećih sportskih veličina u bivšoj državi. U nogometnim klubovima Veležu, Partizanu i Saint-Etienneu te u reprezentaciji Jugoslavije odigrao je 1187 utakmica. Nikada nije dobio žuti ni crveni karton. Bio je predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije, danas je na čelu društva Partizan. U nogometnom klubu Saint-Etienne i ima počasnu ložu na stadionu i apartman u klupskom hotelu. Nekoliko puta odlikovao ga je predsjednik Francuske. Zaljubljenik je u umjetnost i intelektualac. Ovih dana boravio je u svom rodnom Mostaru.
Kakav je osjećaj opet doći u Mostar i Hercegovinu?
– Prije 50 godina, profesionalna karijera odvela me iz Mostara. Klubovi velike nogometne četvorke, Crvena zvezda, Dinamo, Hajduk i Partizan, željeli su me dovesti u svoje redove. U tome je najuspješniji bio Partizan. S obitelji sam se preselio u Beograd, gdje i danas živim, ali se nikada od rodnoga grada i Hercegovine nisam odvajao. Uvijek kada mi se pruži prilika dođem barem na desetak dana. Prošetam ulicama rodnoga grada, obiđem drage ljude, osvježim stara prijateljstva.
Dolazak u ove vrele dane bio je u neku ruku neočekivan.
– Život je nepredvidiva putanja. Jedan po jedan odlaze dragi ljudi. Prije dvije godine napustio nas je moj zet Ferdo Jerkić, neobično drag i jedinstven čovjek. Nažalost, ovih dana napustila nas je i moja bliska rođakinja Miroslava zvana Mićun. Zajedno smo odrastali. Bila mi je kao sestra. S obitelji, suprugom, kćerima i unukom došao sam na njezin posljednji ispraćaj. Na katoličkom groblju Masline obišao sam grobna mjesta mojih najdražih: djeda, bake, oca Josipa i majke Elze. Zapalio sam svijeće.
Mostar je mala sredina. Čim ste se pojavili u gradu, u našoj redakciji nastala je uzbuna. Mostar pamti vašu veličanstvenu sportsku karijeru.
– S obitelji sam na našem odmorištu na Žvatiću (Široki Brijeg, nap. a.). Došao sam u Mostar da bih razgovarao s vama. Sutra ću posjetiti Sportski savez grada Mostara i vidjeti što se ondje događa. Ne pijem, ali uvijek je dobro nazdraviti čašom vina.
I prošle godine posjetili se Sportski savez. Znamo da ste mu uvijek pri ruci. Dobili ste i njegovo najviše priznanje.
Davno sam se odselio iz Mostara, ali mu se uvijek vraćam s dječačkim zanosom i ljubavi. Pratim, naravno, cjelokupnu sportsku scenu. Čestitao sam Nogometnom klubu Zrinjski na naslovu prvaka države. Poželio sam mu uspjeh u europskim natjecanjima, ali što je, tu je. Sreća je što je za trenera došao Blaž Slišković, jer onim mladim nogometašima može pokazati sve tajne nogometne igre. Iza njega je zavidna trenerska kvaliteta. Ne znam s kakvim nogometnim kadrom raspolaže, ne znam kakva mu je infrastruktura i koliki je proračun kluba. Bez obzira na sve, uvjeren sam da će Zrinjski s nogometnim velemajstorom i izvrsnim trenerom Sliškovićem ponoviti ovogodišnji uspjeh. Priznanja Sportskog saveza i Centra za mir draga su mi kao i sva druga.
Pratite li stanje u Nogometnom klubu Velež.
– Nogometni klub Zrinjski je klub moga djeda i oca. U moje vrijeme nije djelovao. Ja sam dijete Veleža. Tu sam počeo, odigrao puno utakmica i afirmirao se. On je za mene simbol i sjećam ga se s najvećim poštovanjem. Velež je iznjedrio nekoliko nogometaša planetarnih razmjera: Muhameda Mujića, Sulu Repca, Duška Bajevića, Envera Marića itd. Na vrata Veleža stao sam u 17. godini. U klubu su bili posebni odnosi. Vlado Slišković i Dane Prajo, moralne i sportske veličine, kao stariji nogometaši brinuli su se o meni kao o svom rođenom djetetu. Bio sam tužan kada je Velež ispao iz Prve lige. Klubu želim brz oporavak i povratak na vrh bosanskohercegovačke nogometne scene. Ondje mu je i mjesto! Sa Zrinskim treba njegovati pravo gradsko sportsko i prijateljsko rivalstvo.
Vrhunac vaše sportske karijere vezan je uz Francusku i klub Saint-Etienne.
– Prelazak u Saint-Etienne bila je velika prekretnica u mojem životu. Bio je to susret s novom sredinom, veličanstvenom francuskom kulturom i tradicijom. Nakon početnih teškoća, s vremenom postao sam miljenik navijača, suigrača i cijeloga kluba. Odigrao sam 528 utakmica, bio sam kapetan kluba i s njim osvojio četiri nacionalna prvenstva. Godine 1976. u Glasgowu igrali smo u finalu Lige prvaka s moćnim madridskim Realom. Nakon finalne utakmice, za prolazak svečane povorke vozila do palače predsjednika Republike glavna avenija bila je zatvorena za promet.
Francuska vam se višestruko odužila.
Nogometnom klubu Saint-Etienneu i francuskom nogometu uopće dao sam sve što sam mogao. I oni su meni dali život. Uručena mi je Zlatna medalja Saint-Etiennea. U dva navrata proglašen sam njegovim počasnim građaninom. Predsjednici Francuske odlikovali su me Redom viteza s ordenom za nacionalne zasluge, Redom viteza s nacionalnim ordenom Legije časti. Uručeno mi je najveće priznanje – Zlatna medalja za sport i omladinu. Na nogometnom stadionu postoji loža s mojim imenom, u hotelu apartman. U Muzeju kluba pohranjeni su predmeti koje sam nosio. Ondje je i moj automobil.
Kao nogometni funkcionar, često ste na putu.
– U europskim i svjetskim nogometnim organizacijama imam više zaduženja. Obišao sam sve kontinente i vidio sve što se vidjeti može. Kada poželim mir, uputim se do moga odmorišta na Žvatiću, do moga rodnoga grada i moje Hercegovine.
S obitelji živite u Beogradu.
– Gotovo 20 godina, bez naknade, vodio sam Nogometni klub Partizan. Smatrao sam da je to moj dug prema klubu iz kojega sam otišao i, kako kažu, napravio veliku sportsku karijeru. Nekoliko godina predvodio sam Olimpijski komitet Srbije. Još sam u Nogometnom klubu Partizan. To je tako i bez toga se ne može.
Izvan sportskih terena, može vas se sresti u kazalištu, na različitim izložbama i društvenim događanjima, diplomatskim susretima i primanjima...
– U Beogradu sam prijateljevao s istaknutim opernim i kazališnim umjetnicima. U Parizu sam prijateljevao s velikim slikarom Ljubomirom Popovićem. Oni su me upoznali s tajnama operne i dramske umjetnosti. Ljubo Popović učio me tajnama kista i boja. Tako sam posao i kolekcionar. U mojoj obiteljskoj zbirci je četrdesetak Popovićevih velikih djela. Prije nekoliko dana išao sam u Valjevo na obilježavanje godišnjice njegove smrti. U slobodno vrijeme čitam, ponešto i napišem. Uloga počasnog konzula Sejšela obveza mi je i zadovoljstvo. Ugodno je ljudima i zemljama pomagati u njihovu razumijevanju i približavanju.
Uz vašu sportsku karijeru veže se i jedan doista nevjerojatan podatak. O tome ste govorili i pisali.
– Za nogometne klubove Velež, Partizan i Saint-Etienne te za reprezentaciju bivše države odigrao sam 1187 utakmica. U šesnaestercu i pred golmanom uvijek je velika gužva, ali nikada nisam dobio žuti ili crveni karton pa ni opomenu suca. Ni sam sebi to ne mogu objasniti, ali tako je.
Kako se odmarate?
Za vrijeme boravka u Hercegovini, ali i drugdje, kada mi se pruži prilika, rado čitam Večernji list. Manifestacija Večernjakov pečat postala je veliko ne samo regionalno događanje nego i više od toga. Čestitam vam na tome velikom društvenom i kulturnom događanju. Ako mi prilike dopuste, rado bih došao iduće godine. Uredništvo i čitatelje vašeg lista srdačno pozdravljam.
Nema komentara patoloskih mrzitelja Hercegovine i Hercegovaca!? Ta bolesna bagra se javi samo kad neki Hercegovac nesto ukrade ili pocini neki drugi kriminal.