Iako je odgajan u hrvatskom duhu, u hrvatskoj obitelji u kojoj se govorilo hrvatskim jezikom, Niko Kovač Hrvatsku i naše običaje upoznao je tek s 26-27 godina, kada je postao stalni reprezentativac. Mnoge su ga stvari šokirale, na mnoge se teško prilagodio. Ili još nije. U knjizi "Kovači naše sreće" Andrije Kačića Karlina otkrio je svoj dolazak u nogomet i neka razmišljanja iz igračkih dana.
Prva velika utakmica koje se Niko Kovač sjeća bio je finale Kupa prvaka 1976. i Bayernova pobjeda nad St. Etienneom 1:0. Imao je pet godina, a kako je otac Mate navijao za Dinamo i Bayern, izbor starijeg sina teško da je mogao biti drugačiji. Uzor mu je bio Rummenigge.
- Uvijek sam, od haklanja na berlinskim ledinama, bio najmlađi u društvu, tako sam sazrijevao - sjetio se, kao i uzrečice koju je od oca čuo milijun puta: "Bez muke nema nauke". Godine 1980. upisao se u berlinski Rapid Wedding, a svaki dan nakon treninga morao je predvečer učiti hrvatski jezik jer Robert i on pohađali su Jugoslavensku dopunsku školu.
- Na početku karijere bio sam desno krilo, nizak i vrlo brz.
Sa 16 više nisam imao volje...
I dok majka Ivka nije dolazila na utakmice zbog brige da se sinovima nešto ne dogodi, otac ga je stalno pratio. I upozoravao: "Čuvaj noge, vidiš kako te lupaju!". Od osme godine vježbao je i džudo, došao do plavog pojasa, ali nije dvojio da je nogomet za njega. U selekciji 14-godišnjaka Zapadnog Berlina igrao je sa Ziegeom, no sa 16 godina zapao je u tinejdžersku krizu koja ga je umalo stajala karijere.
- Jednostavno mi je došlo da sve napustim, nisam više imao volje za treninge i utakmice. Ni danas ne znam što mi je bilo. Otac mi je tada najviše pomogao. Ne, nije me tjerao na treninge, niti me tjerao da brzo odlučim. Ali me dobro savjetovao. Rekao mi je kako je on sretan što idem na treninge i nisam na ulici i da je ponosan na sve što sam učinio.
Igrao je čak i napadača, te za kadete postigao 39 golova. Maturirao je 1991. i potpisao prvi profesionalni ugovor, za Herthu.
- U tih pet godina u Drugoj ligi sve se baziralo na snazi i trci, borbi do iscrpljenosti, bez puno tehnike.
I tek kad su Robert i Niko otišli u Bayer iz Leverkusena 1996., u Hrvatskoj se čulo za njih. Euro 1996. gledao je u berlinskom kafiću gdje se okupljaju Hrvati, s kockastim šalom. Pa i utakmicu s Njemačkom. Uskoro je, 1996. dobio poziv da igra za Hrvatsku. Ali, nekoliko dana ranije trener Daum pozvao ga je u ured.
- Povišenim mi je glasom govorio da se Berti Vogts zanima za mene. Bio sam počašćen ali samo sam u transu čekao poziv Hrvatske. Danas mi je jasno da je to bio poziv da se onemogući moje igranje za Njemačku. Tako se to radi, ne treba zbog toga nikomu biti neugodno. A bio sam prvi igrač iz dijaspore koji je obukao hrvatski dres.
Bio je to nastup na Kupu kralja Hasana u Maroku, u zrakoplovu ga je hrabio Soldo, cimer mu je bio Zoran Mamić. Naviknut na red i disciplinu u njemačkim klubovima, malo je reći da se šokirao načinom ponašanja, odnosima i hijerarhijom u hrvatskoj reprezentaciji, stoji u knjizi.
Debi pred 85.000 gledatelja
- Ćiro je odmah vikao na mene, gradio je autoritet na mlađima, što je po meni u redu. Među igračima je, pak, stalno bilo malih podvala i šala, mene je prvi na zub uzeo Asanović. Bilo mi je to neobično, krivo, htio sam ga zamoliti da prestane, ali tko će velikom Aljoši nešto reći! Ja sam se izgradio u njemačkoj ozbiljnosti i trebalo mi je vremena da prihvatim tu hrvatsku opuštenost.
Debitirao je u najposjećenijoj utakmici hrvatske reprezentacije, pred 85.000 gledatelja u Casablanci. Hrvatska je, bez Bobana i Šukera, pobijedila Maroko s 9:8 (2:2), a i Niko je pogodio u raspucavanju s bijele točke.
- Igrao sam desnog beka, to je bila kritična pozicija na kojoj su isprobavani igrači. Ušao sam, taj dres s brojem 25 čuvam. Znate, teško je živjeti u tuđini i mi iz dijaspore, neka se nitko ne uvrijedi, više drhtimo na spomen Hrvatske nego oni u domovini - smatra Niko.
U kvalifikacijama za SP 1998. igrao je jednu cijelu utakmicu, u Splitu protiv Danske (1:1), za sve je ostale bio pozivan, ušao u Sloveniji i u Ukrajini. Na utakmici Stuttgarta i Bayera Soldo mu je krajem 1997. slomio nogu, no vratio se za tri mjeseca.
- U Danskoj smo izgubili s 3:1, a ja sam se toliko dugo zagrijavao da sam pretrčao više nego neki na terenu! U Kijevu sam igrao pola sata, ali sjećam se groznog hotela, loše hrane i kako se cimer Goce Jurić i ja noću nismo ni svlačili koliko je hladno bilo. I tko bi, nakon što sam u svim utakmicama kvalifikacija bio u kadru, na tri i igrao, očekivao da neću biti pozvan ni na pripreme za SP! To me jako zaboljelo. A u konačnih 22 ušli su neki koji u kvalifikacijama uopće nisu bili u kadru! Iako ondje vjerojatno ne bih igrao, i danas sam žalostan, osjećam kao da mi je ta brončana medalja oteta. Nikad nisam s Ćirom o tome razgovarao. On je izbornik, to je njegovo pravo, ali nikad nisam razumio da su ušli neki koje je trebalo afirmirati, prodati. U Njemačkoj sam bio naučen na korektnost, bez zakulisnih mućki. I to je bio dio mog hrvatskog odrastanja...
Navijači su ga voljeli i cijenili njegovu požrtvovnost, a zbog desetke na leđima bio je predmet poruge navijača.
- Nije mi bilo važno koji broj nosim. Znam da nisam bio profinjen tehničar ni graditelj igre nego radnik koji razgrađuje suparniku igru i borim se za svaku loptu. Ali nekad mi nije bilo lako zbog tih podsmjeha. Nogometna je povijest pokazala da se prvenstva osvajaju u obrani...
>> Evo što je Šuker odgovorio Igoru Štimcu
>> Nijedan naš izbornik nije bio na SP-u kao igrač i trener. Bit će Niko!
>> Koga bi sve Niko Kovač trebao obići prije prvog okupljanja
>> Niko Kovač igra golf za Split, novog prvaka Hrvatske!
>> Nijemci Karlos i Thomas opet će masirati vatrene
>> Ovo je 12 ljudi Nike Kovača u novom stručnom stožeru
>> Niko dobio povišicu, a i dalje košta manje nego Igor Štimac
>> Niko, obiđi igrače jer krivi čovjek ne smije u svlačionicu
