Pustolovni duh Ivice Kostelića (39) ne miruje. Svježe umirovljena skijaška legenda kreće u novu snježnu avanturu, a ovaj put riječ je o hodanju na skijama 220 kilometara Norveškom te 400 kilometara Islandom.
- U Norveškoj nas čeka dva puta po 110 kilometara bez civilizacije, a potom islandskih 400 kilometara bez opskrbe. To je vrlo slična ruta kojom smo išli prošli put, ali ovaj put idemo bez opskrbe, a prošli put smo triput primili opskrbu.
Islandom bez opskrbe
Ovaj put Ivica ima novog partnera, radi se o našem olimpijcu u skijaškom trčanju Ediju Dadiću.
- Zato je i bolje da počnemo s Norveškom gdje ipak imamo relativno laki izlaz u slučaju da stvari ne funkcioniraju kako smo zamislili.
Kakvi su izlazi u Norveškoj, a kakvi u Islandu.
- U Norveškoj je potez od 110 kilometara bez civilizacije i jedino se možemo okrenuti, a na Islandu možemo doći u civilizaciju nakon 350 kilometara. Okrenuti se ima smisla jedino prije no što dosegnemo polovicu puta, a ja ne mislim da ćemo bilo što prekidati zbog hrane, no ne znam kako će Edi reagirati na te nove izove i kako ćemo se slagati.
Mikrosocijalni odnosi će očito biti jako važni.
- To je odlučujuće. Ne možete u takvim pohodima biti s čovjekom kojeg ne podnosite. Ako se ne slažete, onda su stvari značajno teže pa jedan drugome zapravo moramo biti psihološki potporanj.
Kako je došlo do izbora partnera?
- Bilo je važno izabrati nekoga tko je u dobroj kondiciji, tko je aktivan i dobar na skijama, ali i nekoga tko se snalazi s kamerom.
Hoće li sve to skupa biti teže od Grenlanda na kojem je tadašnji partner Miha Podgornik zbog smrzotina ostao bez dijela prsta?
- Pojedini segmenti ovog pohoda bi mogli biti teži, no ne očekujem da će u cjelini biti teško kao na Grenlandu. Doduše, padne li veliki snijeg onda to postane fizički jako teško. Prošle godine sam se u Norveškoj morao okrenuti jer je svaki dan padao snijeg i kada sam vidio da sve to ide sporije od planiranog i da neću imati dovoljno hrane, vratio sam se na polaznu točku. No, čini mi se da ćemo ove godine moći proći.
Visoravan Hardagenvidda najveći je plato takve vrste u Europi.
- To je norveški poligon za pripremu polarnih ekspedicija pa se tu čak i Roald Amundsen pripremao prije odlaska na Antarktiku.
S obzirom na to da je slavni norveški istraživač prva osoba koja je dospjela na Južni i Sjeverni pol, sprema li se to Ivica njegovim stopama? Jesu li ti pohodi priprema za nešto veće?
- To nije nikad isključeno. Jako vjerujem u pripreme i sada, a tako je bilo i tijekom moje sportske karijere. Za bilo koji ambiciozni plan morate imati ozbiljne pripreme pa čak i ako ne krenete u nešto veliko kroz pripreme mnogo toga naučite. Uostalom, nakon njih uvijek je lakše težiti dobrom rezultatu, ali je i lakše funkcionirati u ekstremnim uvjetima. Pripreme su sve, rezultat je samo posljedica. U toj priči ne zanima me isključivo šetnja, već neki izazov. Ne doživljavam to kao razonodu, nego kao sportski izazov.
Što bi bilo teže, osvojiti Južni ili Sjeverni pol?
- Prolaz prema Sjevernom polu puno je teži i kompliciraniji jer je to ploha koja se miče. To nije zemlja, to je led ispresijecan kompresijskim zonama koji se drobi pa ponegdje morate plivati ili veslati. Kilometarski je to slično. Najkraća trasa za Sjeverni pol je 880 kilometara, a za južni pol oko 900 kilometara.
Jesu li te “langlauferske” pustolovine za Ivicu neka vrsta produljenja karijere na snijegu i ledu?
- Svu onu energiju koju sam ulagao u skijanje sada nastojim pretočiti u druge stvari, a ovi hobiji su jedan od načina da se ta energija pretoči, a istodobno su i sportski izazov.
Kostelić je očito čovjek ogromne energije kada su mu i hobiji ekstremne aktivnosti.
- Možda, no svatko treba izabrati one hobije za koje ima dovoljno snage i odlučnosti da ih i provede.
Osposobljen za preživljavanje
Znamo da Ivičinoj mami sve to nije drago jer je dovoljno strahovala za vrijeme njegovih skijaških nastupa. Otac Ante se pak svime time ne zamara previše jer zna da je Ivica osposobljen za preživljavanje u prirodi. No, što na sve to kaže supruga Elin?
- Supruga mi je vjerni pomagač tijekom ekspedicija. Prije polaska pomaže mi u slaganju hrane i planiranju, a tijekom nje prati vremensku prognozu i javlja mi. Kao i svaka supruga, i ona bi htjela da sam više kod kuće, no kako je naviknuta na taj život vječnog izbivanja iz kuće, shvaća moju potrebu za tim. A to mi je bitno. Nije Elin slučajno moja supruga.
Sve to Ivica će vući za sobom.
- Na sebi ću imati samo mali ruksak, a šator, hranu, rezervnu odjeću, vreće za spavanje... vući ću na sanjkama i to će težiti 60-ak kg.
Ivica u Norvešku putuje sutra, na Dan žena, a kući bi se trebao vratiti negdje oko 10. travnja.
Sumnjam kako ce ti supruga tolerirati vjecito izbivanje od kuce i izbjegavanje obiteljskih obaveza naustrb vucaranja po svijetu i nekakvog avanturizma, kako bi mozda nadoknadio ono sto nisi prosao kada si trebao proci. Koliko samo naivan moras biti pa vjerovati i pricati kako te podrzava i jedva ceka da opet odes na drugi kraj zemaljske kugle? Covjece odrasti i preuzmi obaveze. Gdje su tu ona i dijete i gdje su njihove zelje i potrebe?