Teško da će splitovcima biti posebno ugodni nadolazeći božićno-novogodišnji blagdani. Posebno ako se osvrnu na prvoligašku ljestvicu. U projekt kluba iz Parka Mladeži zadnjih su godina uloženi deseci milijuna kuna. Ne tako davno, Split je bio jedan od poželjnijih odabira. Kako i ne bi. Igrači su, za hrvatske pojmove, imali sjajne ugovore i privilegije. Zadnje dvije godine iz kluba je otišlo pedesetak igrača, brojni su na arbitraži s klubom kojemu je, kažu upućeni, zbog cijele situacije upitan nastavak proljetnog dijela prvenstva. Da, situacija je toliko kritična!
Sve za spas kluba
Jer, plaće zaposlenicima i igračima u zadnje dvije godine mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Doslovce. Kako motivirati igrača kojemu je račun blokiran i koji nema benzina da se doveze na trening!? Zbog svega navedenog, teško da smo u razgovor s Vjekom Lokicom mogli ući pitanjem: “Kako vam je u Splitu?” Nekako smo započeli naše nogometne razgovore kojima sam se uvijek jako veselio još dok je Lokica bio trener Zagreba. Lako je s Lokicom pričati o nogometu. Jasno je da nema komplekse, da zna. Zadnjih godina samo takvi sugovornici mi pašu...
– Prije dolaska u Split, godinu i pol nisam radio u hrvatskom nogometu. Nisam mogao odbiti poziv kluba u kojem sam igrao. A i to je značilo da ću se vratiti doma. Ma priča je jasna. Moramo napraviti sve da spasimo klub, da ostanemo u ligi. Slijedi nam preslagivanje u svakom pogledu – počeo je Lokica.
Teško da možemo egzaktno izmjeriti Lokičin učinak u Splitu. No, važno je napomenuti da mu je, od trenutka otkako je preuzeo klub, momčad napustilo čak 15 igrača. Praktički cijela momčad.
– I to u samo mjesec dana. Otišli su Majstorović i Rahmani koji su bili okosnica obrane, zatim Bagarić, Franjić... To su bili nositelji igre.
Jasno je da Split čeka bolna katarza.
– Financijska situacija sve diktira i o tome će sve ovisiti. Najvažnije je što će se dogoditi u sljedećih petnaestak dana.
Lokičine momčadi uvijek su znale igrati, uvijek je inzistirao na tome.
– Imamo mi i sada svoj specifičan, prepoznatljiv stil igre. No, profil igrača ti diktira što možeš, a što ne možeš. Uostalom, jasna je priča. Kad imaš love ideš gore, kad nemaš onda padaš. Pogledajte Rijeku ili Osijek...
Osvrnuo se na HNL.
– Rijeka je zasluženo na vrhu. Oni su podignuli ritam, agresivnost, igru bez lopte, brzinu... Ali, koliko god imali širok kadar, itekako se osjeti kada im ne igraju neki važniji igrači poput Gavranovića, Gorgona, Andrijaševića... U odnosu na prošlu sezonu, Osijek je napravio najveći iskorak. Dok je u kontra smjeru otišla Lokomotiva, koja je platila danak igranju u Europi. Zadnja tri igrača i vratar su novi, vezni igrači su mladi, treba vremena za uštimavanje. Slaven Belupo se dugo tražio, tek su pred kraj polusezone počeli igrati. Samo smo mi i Cibalia podbacili.
Lokica je od 1998. godine stalno po prvim drugim ligama. Može li procijeniti kamo je naš klupski nogomet otišao?
– Nemoguće je konstantno nadoknađivati odljev nogometaša. Imam dojam da je kvaliteta nogometa u silaznoj putanji. Možda je to trenutačno. Iako su rezultati naših klubova u Europi jako dobri. No, čini mi se da je naša liga najkvalitetnija u regiji.
Koliko je mladim igračima HNL jak podražaj za razvoj?
– Jednom mi je Ilija Lončarević rekao da je naša liga fenomenalna za razvoj mladih igrača. No, nekako se uvijek sve svodi na novac. Čim dođe do financijskih problema, prisiljen si igrati s mladim igračima. Rijeka se okrenula drugom konceptu, a to je gotova momčad u koju je uložila novac. Rezultat im za sada daje za pravo. Lokomotiva ima puno mladih igrača. Napravili su pametan spoj mladih i iskusnih igrača. No, ako se daje prilika mladima, onda to može značiti i gubitak kvalitete. Kad bi talentirani klinci ostali dvije-tri godine dulje, onda bi i kvaliteta bila veća. Moj rad se u Splitu sada ne vidi jer u momčadi imam desetoricu igrača koji su ‘96 ili ‘97 godište...
Učio sam preko kazeta
Spomenuli smo i rad u našim omladinskim školama.
– Igrač koji prođe selekciju u nekom klubu, ne može to napraviti samo sa svojim talentom. Nekog vraga je morao i raditi. Ne bih ja podcjenjivao naše škole. Rad je možda slabiji nego na zapadu, ali ne možemo reći da ga nema. No, naši uvjeti za rad nedovoljni su.
Koja je perspektiva naših trenera koji dolaze?
– Zadnjih godina akademija HNS-a radi dosta dobar posao. Tamo ljudi mogu puno naučiti. Najveći problem su financije pomoću kojih bi se trenerima osigurao kvalitetan rad. Bolji uvjeti za rad znače i da će i trener biti bolji! Kako će neki trener u omladinskoj školi prihvatiti posao ako ništa nije sigurno, od plaće do uvjeta. Danas u našem poslu uvijek netko mora stajati iza tebe. Možeš imati talent, ali netko te mora preporučiti. Klubovi bi trebali ulagati u trenere, u njihovu edukaciju. A to kod nas varira od slučaja do slučaja.
Prisjetio se kako je to bilo u neka prijašnja vremena.
– Ja sam prikupljao sve na što bih naišao. Naručivao sam izvana. Moja supruga (Žana Lelas, nap.a.) iz Italije mi je donosila kazete o sustavima igre, pripremi momčadi... Tada još nismo bili u vezi.
Zgodnu taktiku je imala da vas šarmira?
– Nisam o tome razmišljao. Ali zgodna vam je teza. Malo ću je propitati – smije se Lokica.
Nastavili smo u ozbiljnijem tonu:
– Pohodio sam brojne seminare, putovao u Barcelonu na treninge, na pripreme Arsenala u Austriji... Kad si mlađi, onda si željniji učenja. Pa ja sam iz Zaragoze do Barcelone stalno putovao. To je 300 kilometara, zamislite samo koliko je to benzina...
Kako sada uči kada je stariji?
– U mojim godinama tu priču malo objektivnije sagledavaš. Postaneš realniji. Danas se treneri puno oslanjaju na internet. Ne volim internet-trenere. Ja sam prije 15 godina radio neke stvari koje mnogi nisu razumjeli. Već tada sam razmišljao da moj način treniranja bude ono što će igrači doživjeti na utakmici. Nisam za milijun vježbica i igrica.
Trener ima glavnu riječ
Prisjetio se kako je učio od velikana.
– Često sam razgovarao s legendarnim trenerima poput Tomislava Ivića i Biće Mladinića. S Ivićem sam znao otići na treninge Bože Maljkovića. On je znao govoriti da trening nije zamišljen da bi se igrač zabavljao, već da bi ga se dovelo do automatizma. Da tisuću puta nešto ponovi na treningu, onda će to isto moći napraviti i na utakmici. S Rankom Žeravicom sam također puno pričao o košarci. On mi je jednom prilikom rekao: “Ne može kondicijski trener spremati moju momčad, ja je spremam kroz košarku. On je tu meni samo pomoć...” A danas su i u nogometu kondicijski treneri postali glavni. Ne relativiziram njihovu struku, naprotiv. Bez njihovih znanja i vještina, moderni nogomet je nezamisliv. No, meni nije normalno da kondicijski trener momčad priprema samo kroz kondicijske vježbe. On mora imati i druge vještine. Primjerice, da igrača odmori kada osjeti zamor od mene. Da bude kontra-ventil i da ih vrati u normalu. Biće Mladinić znao bi kazati: “Koliko balun paziš i maziš, toliko će ti balun vratiti...” Sjećam se njegovih razgovora s Ivićem. Biće bi rekao: “Veži konja gdje ti gazda kaže...”, a Ivić bi odgovorio: “Neka gazda jaše konja...”
Ponosan na kćer Niku
Lokica je svojedobno trenirao i te-kvon-do, a bio je i veslački viceprvak Hrvatske. Kada ne razmišlja o nogometu, onda se bavi košarkom. Odnedavno obnaša funkciju predsjednika Košarkaškog kluba Akademija Žana Lelas.
– Ja sam predsjednik, moja supruga Žana je trenerica, njezina sestra Ana je članica skupštine, a mentor u stručnom dijelu je Dražen Anzulović. U sustavu zadnjih pola godine, koliko klub postoji, imamo brojne djevojčice i dječake – pojašnjava Lokica.
A među talentiranim djevojčicama je i Lokičina kći Nika.
– Imamo stotinjak djece, a Nika je hrvatska reprezentativka u mlađim kadetkinjama. Na nedavnoj utakmici selekcija regije, za Jug su igrale četiri naše igračice. Naravno, ovisimo o sponzorima. Cilj nam je A2 liga za dvije godine – kaže predsjednik Lokica.
