Atletičarka Marija Tolj djevojka je s Pelješca koju je sportski put doveo u Zagreb, a onda lansirao među ponajbolje mlade bacačice diska u svijetu. Na tom putu stigla je i do naslova europske prvakinje do 23 godine u bacanju diska, višestruka je državna prvakinja i trenutačno se priprema za Europsko prvenstvo u Rimu te – svoje druge – Olimpijske igre u Parizu.
Pokušala sam trenirati tenis
– Odrasla sam u ulici u kojoj su većinom živjeli dječaci, pa smo uvijek igrali neke "muške sportove". Cijele smo dane provodili na ulici penjući se po drveću, igrali smo nogomet, radili logore... Oduvijek sam bila sportski tip i moj prvi sport bila je upravo atletika, još od vrtićkih dana. Na Dječjoj olimpijadi u Dubrovniku 2006. godine osvojila sam prvo mjesto u bacanju loptice. Istraživala sam poslije i druge sportove, no u malom mjestu poput Orebića nema baš puno izbora. Pokušala sam trenirati tenis, no odustala sam jer mi nije išlo, a u školi sam bacala kuglu. Tu sam bila puno bolja. Sjećam se da sam pobijedila na natjecanju u Makarskoj i tada sam se zapravo zaljubila u atletiku. Pitala sam svoje roditelje bih li mogla trenirati atletiku, oni su se složili i odveli me u Zagreb, kod pokojnog Ivana Ivančića. On je procijenio da sam dobra za kuglu i disk. Kad sam završila osmi razred, preselila sam se u Zagreb i ondje upisala srednju školu kako bih mogla trenirati. Ivančić je ubrzo nakon mog preseljenja u Zagreb preminuo, pa me preuzeo trener Roland Varga, s kojim i danas radim. S njim radim već 10 godina, on je od mene napravio bacačicu diska.
GALERIJA Dinamo srušio Rijeku na Rujevici
Sa samo 14 godina Marija Tolj ostavlja sve iza sebe, mirnu i sigurnu sredinu u Orebiću, i dolazi živjeti u Zagreb.
– To mi je bio velik šok, posebno zato što se nikad prije toga nisam odvajala od roditelja. No, malo-pomalo sam se naviknula. Bilo je lakše jer je trener živio u stanu pokraj mojega. Uvijek je nadzirao i gledao je li sve u redu, jesam li dobro, jesam li otišla u školu, a kad bih bila bolesna, odlazio je sa mnom liječniku. Praktično mi je bio zamjenski otac. Dolazili su moji u to doba češće u Zagreb, no zbog posla nisu baš mogli dugo ostajati i zato mi je još više značila potpora kolega i trenera u klubu. Svi su pazili na mene, bili smo i ostali velika obitelj. Upisala sam srednju školu za automehaničara i imala sam veliku sreću jer je moja razrednica bila jedan od najboljih profesora koje sam upoznala. Pomagala mi je oko svega, što god bih trebala, bila je uz mene, na čemu sam joj jako zahvalna.
Stignete li danas otići kući u Orebić i koliko često?
– Nemam baš puno vremena i ne mogu si priuštiti zbog treninga često izostajanje i odlazak kući. Nije to baš kratak put, pa većinom odem u Orebić na dva tjedna kad mi završi sezona i onda još tjedan dana obavezno za Božić.
Marija dolazi iz policijske obitelji. Otac je umirovljeni policajac, a njegovim su stopama otišla i dva starija brata, dok je majka kućanica.
– Kao dijete htjela sam biti policajka, ići očevim stopama, no počela sam trenirati i nisam imala vremena za policijsku školu. Atletika mi je bila važnija.
VEZANI ČLANCI:
Marija Tolj je velika obožavateljica tetovaža, zasad ih ima pet i svaka ima svoju priču.
– Prva tetovaža je na leđima. Ona za mene ima veliko značenje, ali ne govorim puno o njoj. Druga je za tatu, piše "Sunce ćaćino", jer prvi put kad me otac uzeo u naručje, rekao mi je: "Sunce ćaćino" i to je tako ostalo. Treću tetovažu sam napravila s majkom jer i ona voli tetovaže. Svaka je istetovirala po jedno anđeosko krilo na podlaktici. Na leđima je meni jako važna tetovaža, to je bacač diska i na kraju olimpijski krugovi i broj 13 jer sam na svojim prvim Olimpijskim igrama u Tokiju bila 13.
Gdje se bolje snalazite, u kuhinji ili u krugu za bacanje diska?
– Snalazim se jako dobro u kuhinji, ali ne tako dobro kao u krugu. Nemam neki poseban režim prehrane, ali moram paziti da jedem puno povrća. Sjećam se kad sam se tek doselila u Zagreb, uđem u stan nakon škole i treninga i ne čeka me skuhano. Pitaš se: što sad? Gdje je mama? Kad bih došla iz škole u Orebiću, mama je čekala sa skuhanim.
Što volite raditi kad imate malo više slobodnog vremena, u nekoj pauzi od sporta?
– Volim otići doma u Orebić. Odmaram se i uživam tamo. Mama čeka s ručkom, odem na kavu, pa s kumom loviti lignje. To je cjelonoćna aktivnost, pripremiš si hranu i piće, barka, slušaš valove, loviš i uživaš. Uvijek se nađe neka zanimacija koja me opušta.
Za lignje treba strpljenja
Kako uloviti puno liganja?
– Treba samo puno strpljenja. Čekaš. Ideš s barkom i gledaš gdje grizu. Tu staješ i ne mičeš se dok ih ne pohvataš. Zna se dogoditi da uloviš jednu lignju cijelu večer. To nije motivirajuće, ali je tako. Ne možeš svaki dan imati sreće.
