Šampionska je priča, kakve li ironije, počela oblačne subote prošloga proljeća. Prema stadionu Slavena Belupa putovali su Dinamov izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić i glavni direktor Damir Vrbanović. Dinamu je trebao bod za plasman u Ligu za prvaka... Umalo sam sletio s ceste kad mi je Zdravko rekao: "Damire, ako ima Boga, danas ćemo izgubiti, i to će biti naš spas!" Čuj, spas, a igrat ćemo u "drvenoj ligi". Nisam skužio, poslije se tek pokazalo koliko je bio u pravu prepričao nam je Vrba važnu potankost.
Nakon niza pogrešaka, od kojih je najsmješnija bila ona s "Gračanom iz Gračana"(!), Mamić je napokon odabrao pravoga trenera, Josipa Kužea.. Osobne su barijere izglađene i Mamić mu je dao volan u ruke. No, Kužeu je kockarska prošlost pokucala na vrata. Zapaljen mu je automobil prvih pripremnih dana, u najgorem trenutku za novoga čovjeka u svlačionici. Tko će, naime, vjerovati treneru kojemu prijete smrću? Tko će vjerovati čovjeku koji ima toliko osobnih problema, pitali su se mediji. No, vjerovao mu je Zdravko Mamić.
Došao sam ovdje pobijediti! I tko me ne može pratiti, neka odmah napusti klub zagrmio je Kuže na prvom sastanku s igračima. Trebalo je što prije vratiti izgubljeni pobjednički duh. Kuže je to znao i od prve je pripremne utakmice, na slovenskim gmajnama, inzistirao na pobjedama! Nakon dobrih predstava na pripremama u Švicarskoj stigla je i ona zvučna pobjeda protiv Glasgow Rangersa, stvoreni su temelji šampionske sezone... Sve ostalo je povijest, silovit prvenstveni start s minimumom praznoga hoda, čudesna jesen u lovu na rekorde. Ni proljetna "šepanja", tako normalna i uobičajena i u najvećim svjetskim klubovima, nisu umanjila Dinamovu ovosezonsku dominaciju.
Dolazak Kužea i brata Zorana koji je odigrao sjajnu sezonu, koji je znao amortizirati i Zdravkov temperament, bile su ključne točke uspinjanja prema vrhu, prema novom naslovu. Sada je na redu Europa i san da se u njoj nakon 35 godina dočeka proljeće.
