Treća finalna utakmica doigravanja za naslov prvaka Hrvatske iznjedrila je kao junaka Filipa Krušlina (26). Ne samo zbog najviše postignutih koševa (22) u pomalo neočekivanoj pobjedi Cibone nad Cedevitom (77:76) nego i zbog posve nove uloge u kojoj se odlično snašao.
– Ilijevski je imao problema sa stopalom pa sam ja bio razigravač. A na tome mjestu igrao sam još u mlađim uzrastima, no i tada vrlo rijetko.
Takvu priliku nisam imao
Filip je igrački odrastao baš u Ciboni, u kojoj na prijelazu u seniorsku košarku nije dobio pravu priliku.
– Košarku sam počeo igrati u Zrinjevcu, ali sam sa 13-14 godina prešao u Cibonu i prošao kroz sve mlađe kategorije. To su bile godine najvećih ulaganja, godine najskuplje momčadi Cibone u povijesti. Igrali smo u Euroligi i nije baš bilo realno da će bilo tko s Cibonine klupe trpjeti mladog igrača. Recimo, u mojoj prvoj seniorskoj sezoni za Cibonu su igrali Ayuso, Warren, Kelley, Mulaomerović... Zbog toga znam reći mlađima da su ovakvu situaciju kakva je sada mogli samo poželjeti. Ja takvu priliku nisam imao pa sam zatražio odlazak na posudbu svjestan da ni kod tek pristiglog trenera Perasovića vjerojatno neću igrati.
Uslijedio je Filipov odlazak u Dubravu, a zatim u sarajevsku Bosnu.
– U Bosnu sam otišao zbog ABA lige, a dogodilo se da Bosna, premda je na to imala pravo, te sezone u toj ligi nije igrala. Sljedeće sezone igrao sam u Zaboku, a potom u Splitu.
U Dubravi i Bosni doživio je dvije stres-frakture, a u Splitu imao je još veći peh.
– Od 18. godine do sada propustio sam dvije a možda i dvije i pol sezone zbog ozljeda, a svaka ozljeda znači gubljenje koraka i svojevrsni novi početak. Najteža ozljeda dogodila mi se u veljači 2013. kada sam slomio nogu, puknula mi je fibula, nakon čega sam pauzirao godinu dana.
Tri mjeseca pauze može zahvaliti i štrajku medicinskog osoblja.
– Nakon što sam se oporavio, osjetio sam bol u stopalu pa se ustanovilo da se odlomio dio kosti, što je trebalo očistiti. Pet dana prije mog termina počeo je štrajk medicinara, pa sam na operaciju umjesto u rujnu otišao u prosincu. Nisam htio nikomu osim dr. Bojaniću, kojemu najviše vjerujem jer je pratio sve moje ozljede. Inače, svaka ozljeda vas obilježi i nakon nje nikada više niste isti. Ona vas uvijek nečemu nauči.
Jedan od poticaja koji je dobio za vrijeme prisilnog mirovanja bilo je studiranje.
– Osim što su u mojoj obitelji svi fakultetski obrazovani, a ja nisam htio biti crna ovca, i ozljede su jedan od razloga što sada studiram na Vernu. Jer, uvjerio sam se da je u sportu sve vrlo neizvjesno i da moram imati kruh u rukama. Drugo je pak pitanje da li u našoj državi fakultet doista osigurava kruh.
Među njegovim najvećim navijačima je njegov otac, popularni glazbenik Željko Krušlin Kruška.
– Kad god može, otac je na utakmici, no ko za vraga ovaj put imao je gažu. Moju najbolju igru u Ciboninu dresu ipak je vidio, ali na televiziji, a zbog toga je odgodio i početak svog nastupa.
Divno je nekome biti nešto
Koliko je pak sin redovit na očevim koncertima?
– Ni približno koliko je otac na mojim utakmicama, no s vremena na vrijeme odem. I uz uspješnice poput "Divno je nekome biti nešto", meni je od njegovih pjesama ipak najdraža "Sve moje nježnosti". To je pjesma po mojem guštu.
Kruška je, pak, postao igrač po guštu Ciboninih navijača i u tom dijelu može citirati oca i doista reći "divno je nekome biti nešto".
>>Rimac: Rekao sam, je li to moguće glupane?
