Sinkronizirano plivanje atraktivan je olimpijski sport u kojem je Hrvatska u posljednje vrijeme počela bilježiti vrlo dobre rezultate, uključujući i plasman u finale na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Fukuoki. Izbornica hrvatske reprezentacije, ruskinja Valeria Petrachina, smatra da je to kod nas još uvijek mlad i nerazvijen sport.
– Bila sam plivačica, a od svoje 18. godine radim kao trenerica u Hrvatskoj. Umjetničko plivanje je u Hrvatskoj još uvijek mlad i nerazvijen sport. Treba puno ulagati, osobito u stručne osobe – rekla je Petrachina.
Sinkronizirano plivanje donedavno je bilo jedan od malobrojnih isključivo ženskih sportova, no na Olimpijskim igrama u Parizu prvi put će moći nastupati i muškarci.
– Zapravo, na samom početku su se sinkroniziranim plivanjem bavili i muškarci i žene. Naravno, bile su tada sasvim drukčije koreografije. S vremenom, kako su se plivačice time počele ozbiljnije baviti, to je uistinu postao ženski sport, a muškarci su ponegdje trenirali samo za svoj gušt. Međunarodna plivačka federacija je, međutim, 2015. godine donijela odluku da i muškarci mogu nastupati na velikim natjecanjima, ali samo u disciplini mix duet.
Naravno, to je bilo napravljeno s ciljem dodatne popularizacije našeg sporta, da se na tribine privuku mediji i gledatelji. To je i postignuto. Na početku je i nama stručnjacima koji nismo nikad radili s muškarcima bilo zanimljivo doći i vidjeti kako to izgleda. Od tada je prošlo osam godina i mogu reći da već ima vrhunskih plivača koji imaju jako dobru tehniku i nimalo se u kvaliteti nastupa ne razlikuju od plivačica. A muška karizma, brutalnost, muški karakter… to sve doprinosi artističkom dojmu.
Na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki je Matea Butorac ušla u finale.
– Morate znati da na svjetskoj razini na seniorska natjecanja dolaze uglavnom profesionalne sportašice. U Hrvatskoj sinkronizirano plivanje nije profesionalni sport, nešto od čega se može živjeti, pa plivačice prestaju s treningom čim se upišu na fakultet jer studijske obveze se s brojnim nastupima i treninzima ne mogu uskladiti. Što se tiče Mateje, plan je bio da se u Fukuoki plasira u gornju polovinu svih natjecateljica i s tim bismo rezultatom bili zadovoljni.
U Hrvatskoj je trenutačno vrlo malo klubova i sportašica koje se aktivno bave umjetničkim plivanjem. Uglavnom je riječ o pogonima u velikim gradovima.
– Trenutačno ima osam klubova u Hrvatskoj. Točan broj plivačica ne znam, ali mislim da u svakom klubu ima stotinjak onih koje treniraju baš u natjecateljskim pogonima. Klubove imamo u Zagrebu, Velikoj Gorici, Splitu, Varaždinu i Rijeci. Postojao je i klub u Sisku, no on je nažalost ugašen prošle godine, a nadam se da će se možda opet otvoriti.
Uvjeti za treniranje umjetničkog plivanja u Hrvatskoj su, kao i u mnogim drugim sportovima, posebna i ne uvijek lijepa priča.
– Nije tu problem čak ni u broju bazena, nego u tome što nije svaki bazen dobar za kvalitetan trening sinkroniziranog plivanja. Dubina bazena od dva ili 2,40 metara nije dovoljna, za platforme bi nam trebalo tri i pol metra i više, a na prste možemo nabrojiti bazene koji imaju tu dubinu. Osim toga, samo dio plivačkog treninga možemo odraditi u prugama jer nam za vježbanje koreografija treba takozvana kocka dimenzija barem 20 puta 20 metara. Nadalje, osim treninga u vodi, jako nam je važan i onaj na suhom koji zahtijeva posebnu dvoranu kakvu nema nijedan bazen u Hrvatskoj, dvoranu s ogledalima i šipkom gdje se može vježbati balet, ali i gimnastičku dvoranu opremljenu svim spravama.
Veliku pozornost medija, pa i onih u Hrvatskoj, privukao je slučaj sa Svjetskog prvenstva u Budimpešti kada je američka plivačica Anita Alvarez za vrijeme nastupa izgubila svijest i potonula.
– To se uistinu ne događa često. Toj se plivačici u Budimpešti nije prvi to put dogodilo, očito je da njezin organizam tako reagira na neke stresne situacije i prevelik napor, da sada ne govorimo o njezinu liječničkom kartonu. Kada govorimo o bilo kojem sportu, sada se ide prema rubu ljudskih mogućnosti. I kod nas, kada se smišljaju koreografije, osmislile se hibridi koji se rade pod vodom i pokušava se još produljiti vježba pod vodom.
No ne može se reći da je sinkronizirano plivanje opasan sport. Nemamo direktan kontakt kao u borilačkim sportovima, ako ne računamo sudaranje pod vodom rukama i nogama na treningu koreografija, pa eventualno netko može slomiti prst – zaključuje Valeria Petrachina.
