Ili je prvak Dinamo ili Šahtar. I tako od 1993. Osim prve sezone nakon izlaska države iz SSSR-a, u Ukrajini nema drugog kluba. Premijerni naslov osvojila je Tavrija iz Simferopolja, klub čudne sudbine koji danas ne postoji. Barem ne u obliku u kojem je nekoć postojao. Nakon aneksije Krima, klub je preimenovan u TSK Simferopolj i natječe se u tamošnjoj ligi koju Uefa ne priznaje, u kojoj je prošle sezone bio i prvak, a u Berislavu, u južnoj Ukrajini, istodobno je osnovana Tavrija u egzilu koja se natječe u amaterskom rangu. Zanimljivo, oba kluba imaju trenere koji dijele isto ime i prezime – Sergej Ševčenko.
Nije Tavrija jedini ukrajinski klub u progonstvu. I Šahtar je protjeran iz vlastita grada, posljednju utakmicu u Donbas areni odigrao je još u svibnju 2014. protiv Mariupolja (3:1). Kako su sukobi oko grada postajali sve ozbiljniji, Rinat Ahmetov preselio je momčad u Lavov i prije nego što je sezona 2013./2014. završena. I više se nisu vraćali u Donjeck i luksuznu Donbas arenu koja je u međuvremenu oštećena. Od početka 2017. podstanari su u Harkivu na stadionu Metalista, kluba koji je prošle godine bankrotirao i prestao postojati.
Ukrajinska liga nastavljena je usprkos ratu, a rivalstvo dva najveća kluba nije bilo ništa manje, Šahtar usprkos progonstvu nije izgubio naviku osvajanja. Znalo se da u Donjecku Dinamo nema što tražiti, no otkako je Šahtar protjeran iz svoga grada gostovanja kluba iz Kijeva najvećem rivalu više nisu bauk, od četiri čak su u tri osvajali bodove.
U prve dvije Šahtarove prognaničke godine Dinamo je osvajao i naslove, no prošle je sezone klub iz Donjecka najvećem rivalu uzeo sve – i prvenstvo i kup. Bio je to klubu iz Donjecka već sedmi naslov u posljednjih deset godina.
Ali, Šahtar više nije atraktivna sredina, to se promijenilo. Ove sezone na transfere nije potrošen ni cent, a posljednji igrač izvan ukrajinske lige došao je u klub još u ljeto 2013. kada je Brazilac Bernard plaćen Atlético Mineiru 25 milijuna eura, što je i najveći klupski transfer u povijesti.
Istodobno, nestabilna politička situacija odmogla je i Dinamu koji također od izbijanja krize nije doveo klasnog igrača. Štoviše, jedva zadržava i postojeći kadar s obzirom na to da su najkvalitetniji strani igrači digli sidro.
Koliko je to rivalstvo i danas nezdravo pokazala je utakmica prošlog proljeća u Kijevu. To što je Šahtar prognan iz svoga grada nije naišlo na empatiju među najvatrenijim navijačima Dinama koji su se “u čast” tamnoputih nogometaša gostujuće momčadi na tribinama pojavili u kostimima Ku Klux Klana i uz veliki transparent “100 posto bijeli”. Čudno s obzirom na to da im je najbolji strijelac Kongoanac Dieumerci Mbokani.
Monopol dvaju klubova i dalje je na snazi u reprezentaciji. Od 23 igrača koja je Ševčenko pozvao za odlučujuće utakmice kvalifikacija, protiv Kosova i Hrvatske, njih čak 14 su iz Šahtara (šestorica) ili iz Dinama (osmorica)! Na Euru prošle godine ta je dominacija bila i manja s 11 igrača iz dva najveća ukrajinska kluba.
Tadašnji izbornik Mihajlo Fomenko lani je u Francusku poveo petoricu igrača iz drugih klubova u Ukrajini, no Ševčenko ostalima u ligi očito ne vjeruje i samo je dvojici poslao pozive, trećem vrataru Luninu, inače članu Zorje, te lijevom beku Matvjenku iz Vorskle.
