Dojam ponekad može prevariti, ali ono što osjećate u dubini duše nikada vas ne može odvesti na krivi put. Beogradska Arena, negdje oko podneva u nedjelju. Škripa tenisica i 19 tisuća uglavnom praznih sjedala. Hrvatska je s Rusijom igrala za sedmo mjesto, i ono malo ljudi je pljeskalo. Kovčezi za povratak bili su pripravni, a u duši ponos, zapravo neka mješavina ponosa i gnjeva.
Postoje neki porazi na koje ću su uvijek vraćati i koji će me proganjati poput najcrnjeg noćnog košmara. Onaj od petka, ona ukradena pobjeda u susretu sa Španjolskom, svakako je jedan od takvih. U glavi sam miješao nogomet i košarku; Newcastle i Dinamo iz 1997., Turska i Hrvatska iz 2001., Francuska u polufinalu SP-a 1998. u Parizu... Onaj poraz od petka bio je u vrhu. Košarka se u proteklih deset godina pretvorila u otirač svih tajkunskih sportomislilaca ili njihovih glasnogovornika, tipova koji i ne znaju da centri uglavnom ne vode loptu, ali svi su bili povezani istom niti.
Na lijes koji je bio spreman trebalo je udariti još jedan čavao, nadali su se posljednji. Je li hrvatsko košarkaško prokletstvo toliko jako da se vraća u nizovima i postoji li netko na ovom planetu tko ga može ukloniti? Hrvatska je u Beogradu bila najbolja, i to je dojam koji će nas dugo pratiti. Hrvatska je bila takva zato što su se Neven Spahija i igrači studiozno pripremali, zato što je stvoreno dobro ozračje u momčadi i zato što su svi zajedno imali veliki cilj. Nisu ga dohvatili, no za nas oni su heroji. I dok su Ukić, Tomas i Rančić gazili Rusiju, vrtjela se projekcija budućnosti.
Ako će biološki sat odnijeti iz reprezentacije Prkačina i Mamića, pa i ako je Spahija priznao da se umorio, igračka je okosnica ostala. Treba na sljedećem EP-u 2007. u Španjolskoj izboriti polufinale, premda će biti teško za to natjecanje privoljeti Vujčića, Giru, možda i Planinića, a i pitanje je tko će biti na klupi, iako ne treba otpisati mogućnost da to bude i sam Neven Spahija. Na EP-u za dvije godine trebat će im polufinale da dođu do Igara u Pekingu 2008. To je, uostalom, i bio cilj. Gira bi za projekt Peking bio najstariji, imao bi 31 godinu, a Vujo niti 30. Ostali su vrlo mladi i u Pekingu bi bili sposobni za sve, pa i za medalju... Beograd je izgubljen, no ova generacija jednostavno kvalitetom mora nešto dograbiti. Iza nje, naime, nema ništa ili samo malo toga. Klinci se sudaraju s jedanaestim mjestima na prvenstvima mlađih kategorija, izbornici su im podobni tipovi, a i selekcija tih dječaraca je upitna. Ovi danas moraju im pomoći, nakon što pomognu sebi. Nije lako, ali to je jedini put. (tp)
