Dražan Jerković bio je fantastičan centarfor, zabijao je s obje noge, glavom, škaricama, dobro odmjerenim udarcima, ali i lukavo vrebajući na otpatke u petercu. Zabijao je nevjerojatnom lakoćom, za vratare je bio prava noćna mora.
Plavi devet bio je čovjek za naslovnice, bio je nogometaš svjetske klase. Pogodak prije svega i sve za pogodak bio je temelj njegove nogometne filozofije. Sve tamo od haklova u maksimirskoj Željezničarskoj koloniji pa do pogodaka koji su mu priskrbili naslov Zlatne kopačke na SP-u u Čileu.
Dražan je bio prava zvijezda. I dok se kao igrač znao sporiti s trenerima, kao trener je bio iznimno čvrste ruke. A kao klupski direktor bio je čvrsti most između igrača i trenera s klupskim interesima na vrhu piramide.
Živio je s nogometom, i u umirovljeničkim danima s balkona je gledao kako u Veslačkoj treniraju zagrebaši. Bio je svoj, izričito svoj, na kompromise nije pristajao. I povlačio bi se ako bi se od njega tražilo da učini nešto što se kosilo s njegovim gledanjem. Bio je sklon dogovorima, ali je malokad bio sklon mijenjati ih.
Volio sam razgovarati s njim, gorljivo je u raspravi nudio argumente, braneći ih nepokolebljivo i tvrdoglavo. Bio je spreman i pecnuti, ali nekako dobrodušno, poput velikog dječaka kojemu je krivo što i drugi ne gledaju njegovim naočalama.
Posljednjih je godina bježao od novinarskih bilježnica i mikrofona.
- Možemo razgovarati kao prijatelji, ali nemoj pisati. Piši o onima koji danas igraju - govorio bi mi. I koliko se god opredijelio za medijsku marginu, nije uspio uteći. Dražina je imala težinu, bio je tu. I sada kada je otišao, ostat će s nama u tome nogometnom svijetu kojemu je toliko mnogo dao. Jer pečat Dražana Jerkovića neizbrisiv je.
