Sedmi u svijetu na 100 m, drugi na 200 m leđno! Pridoda li se tome i šesto mjesto štafete na 4x100 m mješovito, dobit će se niz odličnih rezultata 27-godišnjeg Marka Strahije na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u malim bazenima u Moskvi. Dovoljan razlog za nešto opširniji razgovor s njim.
- Jeste li očekivali medalju posljednji dan prvenstva?
- Uvijek kad plivam u finalu razmišljam i o medalji, to je prirodno. Nadao sam se bronci, a osvojio sam srebro i zbog toga sam još sretniji.
- Jeste li tijekom utrke kontrolirali svoje suparnike, jeste li pri ulasku u cilj znali da ćete osvojiti medalju?
- Ne. Gledao sam samo sebe. Tjerao sam sebe da plivam što brže mogu i nastojao se što prije domoći cilja.
- Medalju ste posvetili pokojnom bratu Damiru, kako je on stradao?
- Poginuo je u prometnoj nesreći prije 14 godina. Imao je tada 20 godina (Strahija nije mogao sakriti suze).
* S Bobevom do kraja života
- I sa štafetom plivali ste odlično. Nakon vaših prvih 100 m i odličnih 53.0 Hrvatska je bila druga?
- Nakon osvajanja srebra na 200 m, samopouzdanje mi je poraslo, a u takvim se situacijama, unatoč umoru, može izvući mnogo više nego obično, gotovo maksimum. Doista sam zadovoljan tom utrkom, ali odlično su plivali i ostali. Popravili smo rekord za 3,5 sekunde, to se doista ne događa svaki dan. Postigli smo svjetski rezultat.
- Iako ste Zagrepčanin, plivate za riječko Primorje. Jeste li zadovoljni svojim statusom?
- U Primorju mi je doista lijepo. I što se tiče grada, i što se tiče uprave i uopće funkcioniranja kluba. Još važniji je trener, Dimitar Bobev mi je pomogao da dođem na mjesto na kojemu sam sad. Nije samo kvalitetan trener, nego i dobar čovjek, a to mi se čini najvažnijim. Radim s njim od siječnja 2000. i za njega doista mogu reći da je stručnjak s kojim bih radio do kraja života.
- Koliko ste zadovoljni tretmanom plivanja u nas?
- Možda je to subjektivna procjena, ali držim da plivanje nije medijski toliko dobro praćeno koliko to zaslužuje. Status plivanja u nas se posljednjih godina donekle popravio, dobili smo i neke manje sponzore, ali mi postižemo puno bolje rezultate. Mi smo jedan od najkvalitetnijih, ako ne i najkvalitetniji pojedinačni sport, ali ta činjenica nije odgovarajuće vrednovana. Da sad ne pričamo o broju natkrivenih bazena... Što se sponzora tiče, zahvaljujem se svima koji su nam pomogli. Primjerice, Reebok nam je dao opremu koja je doista zadovoljavajuća.
- Vi leđaši doista ste uspješni. Eto, u Moskvi je posustao Gordan Kožulj, ali ste nisku uspjeha nastavili vi?
- Gordan je bio bolestan uoči prvenstva i to je ostavilo traga. No, ponovo smo dokazali da smo vrlo jaki u leđnom plivanju i da kad jedan "kiksa", drugi to može nadoknaditi. A Goran i ja nismo jedini, tu su i Mašković, i Žeravica. Teško je svaki put donositi medalju, ali mi leđaši smo ih, evo, sa zadnja dva prvenstva donosili.
- U čemu je tajna te snage našeg leđnog plivanja? Je li u pitanju tradicija ili možda i neke psihofizičke predispozicije?
- Ima tu i jednoga i drugoga. Tradicija svakako postoji, započeli su Fran Vukadin i Tomislav Karlo, nastavili smo je Gordan i ja. Sad su i mladi motivirani za to, stvorena je pozitivna konkurencija koja ljude tjera naprijed. Što se tjelesnih predispozicija tiče, teško je reći što je za leđno plivanje najvažnije, ali činjenica je da nam taj način plivanja odgovara. Očito smo nadareni za leđno plivanje.
* Bolji u plivanju nego u okretanju
- S ovom medaljom u Moskvi nekako ste zaokružili svoju inače bogatu karijeru?
- Pa, da. Nastupio sam u brojnim finalima, ali nikako mi nije polazilo za rukom domoći se medalje. Primjerice, na Olimpijskim igrama u Sydneyu nedostajalo mi je 7 stotinki sekunde do medalje, na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki tri desetinke. Ovo mi je sam Bog poslao. Držao sam da zaslužujem takvo što, ali nikako to nisam uspijevao i ostvariti. Sad se u toj jednoj utrci sve poklopilo i sav se moj trud na kraju isplatio.
- Sad nas očekuje Europsko prvenstvo u Berlinu (u velikim bazenima), kakva su vaša očekivanja?
- I inače više volim velike bazene, a u Berlinu je najvažnije ovogodišnje natjecanje u velikim bazenima. Pokušat ću se pripremiti što bolje mogu i koliko će mi to dopustiti obveze na Medicinskom fakultetu u Rijeci (Strahija je već diplomirao biologiju - nap. a.). Ljudi s fakulteta pokazali su puno razumijevanja za moje plivačke obveze, sad je na meni da i ja izvršim fakultetske obveze.
- Prvenstvo u Moskvi pokazalo je da je uvođenje svjetskih i europskih prvenstava u malim bazenima u kalendar - pun pogodak. Slažete li se s tim?
- Slažem se. Prvenstvo u Moskvi zasigurno je najjače dosad i mali bazeni stali su uz bok velikih. Ja sam prije preferirao velike bazene najviše zbog tih okretaja, jako sam loš u okretajima.
- No, sad se i to, čini se, popravilo?
- Puno sam ih vježbao i u odnosu na to kakav sam bio, sada sam odličan. Iako još ima plivača koji će me preteći baš u tim okretajima, bolji sam u plivanju nego u okretanju.
- Znači, u Berlinu također možemo očekivati vaš dobar plasman?
- Nadam se. Imamo jaku reprezentaciju i očekujem da ćemo svi dobro plivati. Teško je obećavati medalje, ali finala će sigurno biti.
- Je li teško više puta u godini biti u vrhunskoj formi?
- Dva se puta još može, ali više puta malo teže. Tijekom godine imamo više tih jakih natjecanja, ali ja sam zbog fakultetskih obveza preskočio Svjetski kup. Možda mi je i to pomoglo da osvojim ovu medalju.
MOSKVA Anton FILIĆ
