Ovo zapravo više nema nikakvog smisla. Dok se desetljećima trudimo promovirati naš nogometni proizvod, jučer smo na maksimirskom stadionu osjetili koliko smo zapravo daleko od bilo čega normalnog. Na svakom su se koraku gledatelji pokušavali skloniti od pljuska koji je oprao Maksimir dva sata prije početka utakmice. Kiša nije prestajala liti, a nekoliko tisuća najhrabrijih gledatelja na tribinama nije se predavalo.
I ta jedina tribina koja još 'stoji', ona zapadna, prokišnjava na svakom koraku. Čak i one zone u kojima bi se navijači sklanjali, nakon nekog su vremena 'prokapale'. Prije utakmice sam susreo delegaciju francuskog kluba koja je zapela na stepenicama podno zapadne tribine.
Francuzima je 'fora'
Kiselo su se smješkali, nisu znali kojim bi putem, a na kišu im se nije dalo. Otišli su na kraju podno tribine gdje ih je možda i privukao miris roštilja koji je ponuđen rijetkim gostima. A dolje je treštala glazba iz zvučnika, bio je to pokušaj stvaranja navijačkog ozračja. Uživali su vjerojatno samo neki Dinamovi klinci koji su jurcali podno tribine, a potom čekali red da im ljubazne mlade dame lica oslikaju bojama i grbom našeg prvaka. A kako bi ti navijački rituali izgledali u nekim normalnijim uvjetima, možemo samo maštati.
VIDEO Pogledajte fantastičnu koreografiju Boysa! Unatoč kiši atmosfera je fantastična
Mlađim generacijama francuskih novinara takvi su uvjeti 'bili fora', a mene je sve podsjetilo na neke od zemalja istočnog bloka, netom nakon raspada Sovjetskog saveza. Istim mladim Francuzima ovakav stadion, najuspješnijeg hrvatskog kluba u novijoj povijesti, vjerojatno izgleda kao paralelni svemir.
A nekolicina Francuza još se dugo nakon početka utakmice pokušavala malo ugrijati i posušiti u press prostorima čiji je ulaz, usput rečeno, najviše prokišnjavao. Mogu samo zamisliti kako će izgledati priče koje će desetak gostujućih novinara narednih dana pričati svojim prijateljima po Francuskoj. Desetljećima već slušamo priče o tome kako se nešto mora promijeniti i sve je već odavno napisano o ovom problemu...
A mi? Odavno smo zaglibili, do vrata, i ništa se ne mijenja. Možda nije ni važno kakvu ćemo sliku poslati u Europu koja, uvjete u kojima Dinamo igra, sigurno doživljava čistom egzotikom. Nije tu pitanje što će bogati zapad misliti o nama, jer opstanak našeg nogometnog proizvoda isključivo ovisi o tome jesu li odgovorni svjesni da se bez adekvatnih uvjeta nemamo ničemu dobrome nadati. Nije ovo više ni apel na neke političke, financijske ni poslovne centre moći koji mogu nešto promijeniti. Kako je, pobogu, moguće da se ništa nije promijenilo u percepciji odgovornih.
Sjajni Bad Blue Boysi
A da nema tog maksimirskog sjevera, ružno je i pomisliti kako bi izgledalo elitno europsko nogometno natjecanje u našoj prijestolnici.
Boysi nisu prestajali navijati cijeli susret, ništa novo kada su zločesti plavi dečki u pitanju. Redali su dečki poznate zagrebačke popevke u čast voljenom klubu i davali nevjerojatno važan impuls svojoj momčadi. I nije ih mogla sputati ni kiša koja je padala sve jače kako je odmicala utakmica. Njihova pjesma bila je sve jača i glasnija. Vjerujem kako nisam jedini kojemu groteskno zazvuči apel sa sjeverne tribine kada Boysi zagrme: 'Ajmo cijeli stadion...' Stadion kojeg nema. A Boysi su ga zaslužili, Zagreb ga je zaslužio, Dinamo ga je zaslužio, a da bi se to dogodilo, trebamo prestati vjerovati u mitove kojima nam zadnjih desetljeća mažu oči.
GALERIJA Unatoč kiši atmosfera na Maksimiru je fantastična
...gdin Novinar, tako ste sve lijepo sročili, da nemam komentara... samo sam htio čestitati i zahvaliti na članku... možda se nešto pokrene... po tko zna koji put, došao sam doma mokar do kože, a imao sam i kabanicu i nepromočivu jaknu ispod, ali šta ćeš kada lijeva... ostaje samo pjesma našim plavim lavovima...