Više od 1000 sudionika ove će godine trčati u jedinstvenoj utrci – Jadranskom adventskom maratonu. Trči se neposredno uz morsku obalu divne crikveničke rivijere. Među njima, kao i na mnogim drugim maratonima, trčat će i neumorna i po mnogo čemu posebna ekipa iz Atletskog kluba Gospić.
Maratonac na štakama
Pet maratonaca, pet posebnih Ličana, među kojima je i jedna žena, povezuje ista duša, duša trkača. Različiti životni trenuci otvorili su im put prema trčanju, a svima im je prva utrka bio poznati Plitvički maraton. Ne trče Ličani samo zbog trčanja, već i zbog prekrasnih ličkih pejzaža od kojih im svaki metar bliže cilju postaje lakši.
– Lika je predivna. Kad nisam u šumi kao zaposlenik šumarije, trčim šumom i tada sam najsretniji – kaže Joso Hećimović, poseban maratonac jer trči praktički na rukama. Zbog operacije kuka koji je, kako kaže, jednostavno propao iz tko zna kojeg razloga, razvio je vlastiti način trčanja – na štakama. Liječnici se ne mogu načuditi, a kolege trkači na utrkama ga bodre osmjesima i palčevima prema gore.
– Ni gubitak suboraca ni ranjavanje u ratu nije me uništilo pa neće ni vlastiti ili umjetni kuk. Što je teže, ja sam jači. Kad pomislim da više ne mogu, kažem sam sebi – pa što ti je to još kilometar! I tako završim utrku. Neopisiv je to osjećaj.
Isti razlozi na trčanje navode i Josipa Milinkovića koji je 1994. s ratišta otišao na maraton u Sinj, i to u starkama. – Naravno, polumaraton nisam završio, starke nisu izdržale, odustao sam nakon 10 km, ali sam odmah znao da će trčanje postati moj život. Trčao je Milinković u Izraelu u pustinji Ein Gedi kraj Mrtvog mora na 400 metara ispod morske razine, pa sve do planine Hermon na granici Sirije i Libanona gdje je cilj bio na 2000 metara nad morem. Trčao je i na maratonima u Parizu i Rimu.
Iako joj se put do svjetskih staza čini dug, za njima čezne i najmlađa članica kluba Marija Pađen. Trčati je počela zbog viška kilograma, a kad su sve prijateljice odustale, ona se doslovno zarazila trčanjem.
Počeo trčati u pedesetima
– Trčanje mi je donijelo brojne pozitivne promjene. Snažnija sam i fizički i psihički, riješila sam se poroka poput pušenja i čist zrak sada udišem punim plućima. Družim se s istomišljenicima i mogu reći da mi trčanje uljepšava život. I Mili Županu život je ljepši otkad trči ličkim stazama. Ističe da ne postiže zavidne rezultate, ali je uvijek na utrkama. Važno je sudjelovati, njegov je moto, i pokušati što dulje održati u zdravu tijelu zdrav duh. Zdrav duh trčanjem i biciklizmom održava i Mile Vukelić, također maratonac, koji je trčati počeo u kasnim 50-ima. Kao djelatnoj vojnoj osobi, lampica mu se upalila kada je na vojnoj provjeri od 1300 m jedva ispunio normu. Tada je imao više od 100 kg. Nakon samo godinu dana, pretrčao je Plitvički maraton. Svaki drugi dan trčim, čim propustim trening već me tabani svrbe – šali se Vukelić.
Oni su ljudi koji pomiču vlastite granice, svakodnevno, dosljedno i uporno. Tako će biti i 27. studenoga u Crikvenici. Još jedan ispit, još jedno zadovoljstvo, pozitivna emocija, ljudi...
>> Sandra Perković puca od samopouzdanja: Nikad nisam bila mršavija
