Kad je Hrvatska 5. kolovoza 2006. dobila domaćinstvo Svjetskog rukometnog prvenstva, počeo je najveći sportsko-građevinski projekt od vremena Univerzijade.
Dva tjedna prije prve utakmice možemo reći da smo, uza svađe, afere i puno improvizacije, ipak uspjeli - otvoreno je svih šest dvorana, modernih ljepotica koje će ugostiti najbolje rukometaše svijeta, oko 1000 novinara iz više od 40 zemalja...
Velika je to pobjeda Vlade, gradova i HRS-a i Červarovih paklenih bez kojih se ne bismo ni kandidirali. Natjecanje sa 70-godišnjom tradicijom dolazi u zemlju koja je dala legende svjetskog rukometa - Stenzela, Žagmeštera, Milkovića, Horvata, Kljaića, Bašića, Ćavara...
Sve do neponovljivog Ivana Balića, jedinog uz Dušebajeva koji je dvaput proglašen najboljim na svijetu, i zlatne generacije koja je u rukometu obilježila prvo desetljeće 21. stoljeća kao što su Šveđani obilježili devedesete.
