Desetljećima gledam i slušam priču o Dinamu kao ukletom klubu. I te sam jesenske večeri krenuo u Maksimir bez nekog posebnog predosjećaja, jer nakon svake utakmice tražio sam “jeger” za smirenje. Tko bi ovima vjerovao...
Četiri razloga za sreću
I tih 90 i nešto minuta 12 tisuća gledatelja osjećalo se kao na bungee jumpingu, u jednoj utakmici koja je imala i uvod i zaplet i na kraju s(p)retan rasplet. Dinamo je i tog četvrtka ponovio sve što se o njemu zna ove sezone. Da ima problematičnu obranu u kojoj su sinoć tri od četiri čovjeka iz posljednje linije uglavnom glavu držala ispod vode. Katastrofalni Carlos, problematični Bišćan i zeleni Lovren. Dva zadnja vezna gotovo isključena, Vrdoljak se spasio pobjedonosnim pogotkom, trojka iza Mandžukića uglavnom indisponirana, s tom razlikom da je Mikić do posljednjeg daha bio vrijedan i uporan.
No, iako Branko Ivanković ni te večeri nije bio u formi, Dinamovi navijači imali su četiri razloga za sreću. Hrabrog vratara Kelavu koji je pogriješio, no na kraju i puno toga spasio. Brzog kao metak omalenog Argentinca Ibaneza, koji će kada napusti Maksimir do vrha napuniti blagajnu modrih, Balabana čija klasa nikad nije ni bila upitna, uz pitanje gdje je bio cijele ove jeseni, i najboljeg od najboljih Marija Mandžukića, pravu klasu, koji će kada do kraja sredi glavu napraviti veliku karijeru. Da, taj je poker pojedinačne kvalitete i velikog srca svih na travnjaku slomio žilav i dosadan NEC.
Proljeće nakon 40 ljeta
U Dinamu je, nasreću, lociran problem, i kada Ivanković kaže da mu treba pet igrača doista ne pretjeruje. Da, modrima treba pet ozbiljnih igrača za pravu momčad. No, rasplet na startu D skupine otvara prostor da se prvi put nakon 40 godina beru visibabe u Europi. I kada napokon dođu do velike, vrijedne i zaslužene pobjede, ona se izgubi u “gradu smrti”, trenutačno najnesigurnijoj europskoj metropoli. No, unatoč ukletosti, pobjeda je tako slatka.
