Za mnoge ljude, ideja da se raziđu s poštovanjem i razumijevanjem djeluje gotovo kao utopija. Svi smo, ili gotovo svi, barem jednom prisustvovali klasičnim scenarijima prekida: povišenim tonovima, zamjerkama koje izlaze na površinu, vraćanju u prošlost i izvlačenju prastarih grešaka, a na kraju, ostaje samo gorak osjećaj poraza s obje strane. U vremenu kada je razvod često okarakteriziran kao „kraj” i početak kaotičnog razdoblja punog bola, ljutnje i zamjeranja, sve se više ljudi okreće novom pristupu za kraj odnosa – tzv. conscious uncoupling ili svjesnom razdvajanju. Pažnju javnosti ovaj je koncept privukao 2014., kada su poznati glumci Gwyneth Paltrow i Chris Martin najavili svoje razdvajanje, koristeći upravo ovaj izraz, što je mnogima bio i prvi susret s njim. No, svjesno razdvajanje seže dublje i šire od holivudske priče – ono odražava novi trend u kojem parovi sve više žele pristupiti završetku svoje veze na zreo i dostojanstven način, bez nepotrebnih sukoba i drama.
Što je „conscious uncoupling”?
„Conscious uncoupling” može se opisati kao promišljen proces razdvajanja partnera koji uključuje suočavanje s osjećajima i problemima na način koji ne izaziva kaos, već podržava zajednički rast i oprost. Osnovna je ideja da kraj veze ne mora biti pun neprijateljstva, već da može postati prilika za osobni razvoj. Proces je prvenstveno fokusiran na komunikaciju, empatiju i očuvanje međusobnog poštovanja.
Glavna osoba iza ovog koncepta je terapeutska savjetnica Katherine Woodward Thomas koja je razvila „svjesno razdvajanje” kao proces emocionalnog i duhovnog zacjeljivanja. Prema njoj, kada se par odluči razići, može koristiti alate koji im pomažu razumjeti dublje razloge prekida i izliječiti rane umjesto da dodatno pogoršaju ionako teško iskustvo. No treba napomenuti kako „conscious uncoupling” nije ograničen samo na brakove – može biti koristan u svim vrstama ozbiljnih partnerskih veza. Zreliji pristup prekidu može imati značajan utjecaj, posebno ako su u priči i djeca, koja često nesvjesno postanu emotivne žrtve loše komunikacije svojih roditelja.
Zamislite par koji je zajedno već deset godina, imaju dvoje djece i niz zajedničkih uspomena. Oni su iskusili i dobra i loša vremena zajedno, no unatoč brojnim pokušajima, dolaze do točke kada uviđaju da je razdvajanje neizbježno. U tradicionalnom scenariju, njihov bi odnos mogao završiti teškim riječima, borbom oko skrbništva i „podjelom“ prijatelja i obitelji. Međutim, konceptom svjesnog razdvajanja, njihova priča može izgledati potpuno drugačije. Ovaj bi par mogao proći kroz teške razgovore, otvoreno priznajući i slušajući svoje međusobne osjećaje i brige, pronalazeći načine da nastave dalje, bez drame i gorčine. Možda čak i odluče zajednički provesti vrijeme kao obitelj za određene događaje, ne dopuštajući prošlim problemima da unište njihov odnos.
Stoga, je li moguće okončati vezu bez skandala ili su zreli rastanci samo lijepo upakirana iluzija? O ovoj temi razgovarali smo s poznatim sociologom i autorom knjige „Ljubavologija” Brunom Šimlešom.
Što mislite, koliko su kod nas ljudi spremni prihvatiti ideju „conscious uncouplinga”?
– Smatram da neki mogu prihvatiti tu ideju pa i prakticirati takav rastanak, ali sigurno se radi o manjini. Mnogi ljudi se i u vezama bore jedno protiv drugog umjesto da se zajedno bore protiv nerazumijevanja i svega što ih razdvaja. Tako se i svađamo. Umjesto da pokušamo čuti i razumjeti drugu stranu, pokušavamo je pobijediti. Tako je zadovoljan naš ego, ali nije naše srce.
Smatrate li da se mentalitet Balkana razlikuje u odnosu na zapadne zemlje kad je u pitanju ovakav pristup prekidu?
– Ne smatram da postoje značajne razlike. I na Zapadu i kod nas će se raditi o manjini koja se zrelo ponašala i u vezi, a onda će to nastaviti i nakon veze.
Kako mislite da društvene norme i pritisci utječu na način na koji se parovi kod nas razdvajaju?
– Iskreno, mislim da tu više utječu emocije. Naravno da smo povrijeđeni kada se dogodi prekid, ali tada je važno ne donositi zaključke iz osjećaja povrijeđenosti, poraženosti ili čak poniženja. Iako, razumijem da su emocije jake i da nas one ponekad “nagovore” na određene zaključke pa onda i na svojevrsnu osvetu drugoj strani. Znamo da čak i djeca postaju žrtve osoba koje se često ponašaju nezrelije nego njihova djeca, koju povređuju svojom nespremnošću zrelog prihvaćanja rastanka.
Koliko je našoj kulturi zapravo teško prihvatiti koncept „zrelog rastanka” i kako se kao društvo možemo razvijati prema tom zrelijem pristupu?
– Uvijek kažem da treba napraviti sve što se može da se spasi neki odnos. Ako to ne uspije, ma pokušajte još jednom. Razgovarajte s prijateljima, čitajte knjige, odite kod terapeuta... sve se treba probati. No ako ne možete spasiti odnos, mudro je spasiti sebe od tog odnosa! Ako u nekom odnosu nismo zadovoljni, ako ide u krivom smjeru, ako budimo najgore jedno u drugome, ako niste uspjeli riješiti probleme, ili u odnosu nema dovoljno kvalitete pa se ne možete ni motivirati za rješavanje problema, sasvim je u redu razmisliti o prekidu. No i tada je zdravo razmišljati o tome kako se druga strana osjeća te bismo se trebali truditi da i rastankom odamo poštovanje godinama koje smo proveli zajedno.
Ukoliko se trenutno nosite s izazovima, možete potpuno besplatno postaviti pitanje kod psihologice Tijane Debelić na Cedevita platformi za mentalno zdravlje - Budi DOBRO. Budi CE.
Sadržaj je nastao u suradnji sa Cedevita platformom BudiDOBRO.BudiCE
