Hrvatska je postala svjetski prvak i u vaterpolu, porazivši
mnogo razvikanije velesile toga sporta. Zlatna odličja iz Australije
pridružili smo brojnim trofejima s olimpijskih igara i različitih
prvenstava, na kojima smo se proslavili u rukometu, nogometu, tenisu,
skijanju, košarci...
Čak i oni najkritičniji moraju priznati kako je Hrvatska uistinu
sportska velesila, s obzirom na omjer sportskih uspjeha i veličinu
države, odnosno ulaganja u sport.
Hrvatska je u kratkom razdoblju postala prvak svijeta ili Europe u čak
nekoliko sportova, a znamo da "svijet voli pobjednike". Stoga imamo
razloga biti ponosni na svoje sportaše i s pravom isticati
Hrvatsku kao pobjedničku zemlju. Tim više što
znamo da je sport u miru svojevrsno oponašanje ratovanja...
Sportska natjecanja imaju veliku ulogu i u izgradnji modernog državnog
identiteta, unatoč slabljenju granica i europskom ujedinjenju.
Tako, slavom ovjenčani, vaterpolisti, rukometaši, tenisači,
Janica Kostelić, Davor Šuker, Goran Ivanišević i
drugi, Hrvatskoj nude novi tip "nacionalizma", ne kao političke
ideologije, već kao pokušaja artikuliranja jednog novog
nacionalnog osjećaja i identiteta, baziranog na uspjehu, a ne na
romantičarskim nostalgijama u kojima se često vlastiti neuspjesi
pretvaraju u pobjedničke mitove, opterećene mržnjom i zavisti. Sport
počiva na prirodnoj, antropološkoj moći i na tome području
svi narodi imaju jednake šanse. Slast uspjeha tim je veća.
Prema tome, sudeći po sportskim uspjesima i načinu kako ih
doživljavamo, Hrvati bi trebali imati pobjednički mentalitet. Međutim,
čini se da u hrvatskom narodu ipak vlada podanički duh, posebice kada
je politika u pitanju. Još imamo komplekse od "većih" i
"nadmoćnijih" i teško artikuliramo vlastito "ja". A dok bi
se hrvatskim postignućima i odlikama ponosila većina naroda i država,
Hrvati će se potruditi da omalovaže uspjeh i u vlastitim očima.
Za najmanji propust posipat ćemo se pepelom, gotovo do servilnosti
divit ćemo se tuđim rezultatima, a o vlastitima ćemo
šutjeti, ili čekati da ih netko drugi spomene. A kad primimo
zasluženo priznanje ili pohvalu rijetko je znamo iskoristiti, jer
obično izgubimo vrijeme na rasprave tko je zaslužan za to ili
zašto su izabrali baš nas?
MADE IN CROATIA
