Hrvatski rukomet opet je u modi na svjetskoj sceni. Vratili su se oni dane slave koji su trajali desetak godina, u vrijeme Balićeve. Od 2003. do 2013. godine osvojili smo devet medalje na velikim rukometnim natjecanjima. Od 2014. do danas tek dvije, odnosno tri računajući ovo najnoviju. Jer, srebro imamo u džepu. U posljednjih desetak godina osim te dvije medalje, srebra na EP-u 2020 i bronce na EP-u 2016, imali smo samo još jedno polufinale, na SP-u 2017. kad smo u francuskoj bili četvrti. Ne kažem da će se ova dominacija nastaviti ali potencijala imamo. Nakon SP-a oprostit će se Domagoj Duvnjak, možda još netko, premda takvih najava nema. Nakon ove medalje sigurno je da će Ivan Pešić ili Igor Karačić još pronaći motiva da nastupe na europskom prvenstvu sljedeće godine.
Osim Duvnjaka, Karačića i Pešića, svim ostalim našim rukometašima ovo je prva velika medalja. Reći će on uglas - ne i posljednja. A osvojili smo medalju s poluozlijeđenim igračima i ta činjenica daje ovoj medalji još jednu veću dimenziju. Igralo je srce, manjak kvalitete nadomjestili smo velikom borbenošću. I na kraju krajeva dobili smo svjetsku zvijezdu, svjetsku klasu u Dominiku Kuzmanoviću. Kako je taj dečko branio cijeli turnir, to je čudesno, naklon do poda.
Dagur Sigurdsson pridružio se Zdravko Zovku, Velimiru Kljaiću, Lini Červaru, Slavku Goluži i Željku Babiću. Svima njima je zajedničko što su s hrvatskom muškom rukometnom reprezentacijom osvojili medalju na velikim natjecanjima. Dagur je sad kompletirao svoju kolekciju medalja. S njemačkom ima medalju s europskog prvenstva i olimpijskih igara, s Hrvatskom sada ima i svjetsku medalju. Mnogi su vrtjeli glavama nakon što je preuzeo reprezentaciju, pa su malo manje vrtjeli kada je lakoćom izborio nastup na Igrama Parizu. Onda su opet počeli vrtjeti nakon katastrofalnog nastupa u Parizu i ispadanja u prvom krugu., Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj, bila mu je posljednja prilika da se u našim krajevima zadrži malo duže. I zadržat će ga. Sada ga više ne zanima ništa drugo, ni Flensburg, ni Kiel, ni Magdeburg. Sada u svojim rukama ima generaciju mladića koji igraju srcem i koji na svakoj utakmici daju 100 posto. To je ono što se cijeni, to je ono što je vrijedno. Kakvo blago ima u rukama Islanđanin je itekako svjestan.
Navijači su posebno priča. Nikad bolja atmosfera u Areni i nije tajna da su upravo oni zaslužni za ovaj put do finala. Ali, nije još gotovo. Arena se može napuniti isto ovako i zdušno navijati za nešto više od dva tjedna kada Zagrebu u Ligi prvaka stiže danski Kolstad,. Eto prilike da se svi zajedno opet nađu na tribina i da pozdrave svjetske medaljaše – Srnu, Klaricu, Pavlovića i Glavaša. I Mateja Mandića kojeg je samo ozljeda zaustavila da ne bude uz bok Kuzmanoviću.
VIDEO Hrvatski rukometaši odlaze u borbu za zlato na Svjetskom prvenstvu
Rvaški predsjednik bi tribal biti Islanđanin ili Finac. Njima Zoku a nama nekog odozgar.