Nikad nije dobro gubiti. Pogotovo ne u ovoj fazi. Hrvatska je, nažalost, protiv Poljske, na pretposljednjoj "prolaznoj stanici" uoči početka Svjetskog prvenstva inkasirala poraz. A Poljska, uz dužno poštovanje, ne stanuje iznad kategorije prosječne momčadi. Barem je tako sinoć izgledala...
Volkswagen Arena nama je, pak, generirala novu dozu zabrinutosti. I pritom na scenu gurnula festival paradoksa. Dok su igrači uglavnom istrčali na čistinu i priznali kako "to" nije izgledalo nimalo dobro, izbornik Zlatko Kranjčar stajao je na drugoj strani ulice. Cico je i dalje zadovoljan, Cico je i nakon poraza od Poljaka nudio priču o "momčadi koja je dominirala i izgledala dobro".
Iako, iskreno, nije tako. Hrvatska, naravno, nije igrala grozno. Pritom postoji dio alibija, satkan od nenadane vizore i prisilnih promjena u momčadi. Što i ne mora biti toliko loše. Jer, vidjelo se da se Jurica Vranješ na ključnom mjestu na "mostu" između posljednje linije i veznjaka koji gravitiraju prema naprijed sudarao s popriličnim problemima.
Ipak, ni to nije Cicina najveća glavobolja. Ono što izbornika mora zabrinuti jest apsolutno bljedilo i sterilnost bokova. Darijo Srna i Marko Babić izgledali su poput blijede kopije sebe samih iz najboljih izdanja. Srna je, istina, djelomičnu kompenzaciju prezentirao briljantnim slobodnjakom koji je završio na gredi, ali to je jednostavno premalo. Za njega i momčad.
Hrvatska bez bokova, pravih bokova, nije momčad koja će protivnika natjerati da strahuje za vlastiti gol. Usto, iako su Ivica Olić i Ivan Klasnić odradili zadovoljavajuće trkačke dionice, sve je evidentnija krucijalnost Dade Prše za ovu momčad.
Srećom, sve su ovo periodični problemi, koji će, nadamo se, do Španjolske i posebno Brazila nestati. Makar, nije bilo ugodno gledati kako Hrvatska protiv Poljske ima obromnih problema s distribucijom lopte. Poglavito u trenucima kad su Poljaci igrali presing...
Pripremne utakmice, srećom, služe baš za detektiranje kroničnih nedostataka. Wolsfburg je bio savršena prilika, vremena je sve manje i valjda Cico ima recept kako momčad dignuti na razinu koja nas je tako suvereno dovela u Njemačku.
Dobre stvari? Niko Kranjčar, premda sramežljivo, napokon se diže. Nacija je saznala kako može dobro funkcionirati u koprodukciji s Lukom Modrićem. Imali su hrvatski fantasti dva-tri sjajna bljeska, lopte kojima su kompletnu poljsku obranu bacali na "tartansku stazu". To će nam trebati. Naravno, češće i jače. Cinici će reći kako smo napokon dočekali i da Cico odmori Niku. Iako je to za ovu priču najmanje važno...
Najviše, zapravo, veseli samosvijest igrača. Koji znaju da nisu bili pravi. I koji su uvjereni da će biti pravi kad najviše bude trebalo. Istina, već protiv Španjolaca morali bismo vidjeti dinamičniju i agresivniju Hrvatsku. Poljska je, valjda, posljednje upozorenje. Koje su svi shvatili. Igrači najprije. S tom istinom lakše smo dočekali noć nakon poraza...
