Ako pratite nogomet, a vjerojatno pratite, onda ste se bar jednom susreli i s onim iritirajućim pitanjem “a zašto se ti toliko oko toga uzbuđuješ?”. Ili još bolje: “A što ti zapravo imaš od tog nogometa?” Ovoga tjedna nije ni bio potreban netko sa strane. Pitanja su se nametala sama.
Kome sada više nije jasno da nije sve u Chelseaju? I Ligi prvaka? Ima nešto i u BSK iz Bijeloga Brda. E to je priča! Bili su senzacija već kad su ušli u Drugu HNL. Slavili su uz trubače i punu tribinu publike. Jer, bilo je proljeće 2018. i korone još nije bilo na vidiku. Tri godine poslije oni su lider prvenstva nakon što su pobijedili Hrvatski dragovoljac koji je, doduše, uz dva boda imao nakon derbija vodećih i dvije utakmice manje. Ali ništa to ne oduzima od povijesne važnosti trenutka – nakon više od 85 godina postojanja BSK iz Bijeloga Brda došao je pred vrata raja, plasmana u najviši rang države u kojoj se natječe. I kroz ta vrata najvjerojatnije zasad, vlastitim izborom, neće proći... Vodstvo kluba bliže je tome da se ne žuri s tako velikim zalogajem. Iako Prva HNL možda i ne bi bila toliko skuplja od Druge. Osim u rezultatskom smislu.
Ne pomaknuvši se s mjesta BSK je od osnutka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenio država otprilike koliko i rangova u hrvatskom nogometu, probijajući se od samoga dna i žestokih okršaja s Petlovcem i Lilom. Ne OSC Lilleom, nego NK Lilom iz okolice Našica. U leđa im sada gledaju klubovi koji zajedno imaju točno šezdeset sezona u Prvoj HNL, a među njima i prvi osvajač Hrvatskog nogometnog kupa, zaprešićki Inter koji je nekih trinaest pozicija ispod. Prva nogometna lopta u selu viđena je 1928., a postoji i zanimljiva poveznica s Hajdukom – 1943. cijeli je tadašnji sastav kluba otišao u partizane. Većina se nije vratila.
Bijelo Brdo nema ni dvije tisuće stanovnika. Slikovito selo na magistralnom putu Osijek – Erdut okružuju Dunav, Drava i jedna mrtvaja. Škola, crkva i dva kirbaja. Iz crkvenog dvorišta puca pogled na nogometni teren, baš kao u čuvenoj Barandi iz “Roda” gdje je Kojo, glumeći načelnika općine, a usput i jedinog člana upravnog odbora kluba postavio popa (“ajde, pope, na crveno slovo da im ga zabijemo”) za trenera prve momčadi! Jer je pop ionako gledao sve treninge. A i nije tražio plaću. Samo, priča Bijelog Brda daleko je ozbiljnija od briljantne humoreske Gorana Gajića.
Važniji uspon kluba počinje pred više od deset godina kad predsjednik BSK postaje direktor uspješnog građevinskog poduzeća Jovo Vuković, ujedno i zastupnik u jednom sazivu Hrvatskoga sabora. Klub čiji su se suparnici presvlačili u svlačionici škole i zatim pješačili u kopačkama do terena danas ima jedan od najljepših stadiona u zemlji. Nije velik, naravno, ali svakako je pristojniji od onoga u glavnom gradu te iste zemlje, s natkrivenim tribinama i terenom nešto boljim nego što je bio onaj na kojem je Hrvatska dočekala Portugal u Ligi nacija.
Imaju za drugoligaške prilike više nego pristojan autobus, fenomenalnu klupsku stranicu, a na društvenim mrežama i YouTubeu pokriveni su gotovo kao Villarreal, polufinalist Europske lige s kojim dijele ljubav prema žutoj boji na dresu. I sličan životni put jer je i castellonska Žuta podmornica većinu povijesti provela po močvarnim ligama.
Kažu da je klub za koji navijaš jedna od stvari koje u životu ne mijenjaš. Pa dobro, valjda se ne računaju sitne prijevare? Možda je ludo, ali navijam da ti dečki ostanu prvi i da se gazde predomisle i makar na sezonu postanu atrakcija prve lige. Za dvije godine, tko živ, tko mrtav. Pa tko ne bi volio već ovoga ljeta gledati lavovsku bitku Brune Petkovića s rojem komaraca, svojevrsnim totemom Bijelog Brda? Hoće oni i na srednji prst...
Sjećate se Čarlija iz Ferdinandovca? I on je bio priča! A ne nesretnik koji je odvažno javio ekipi da neće na cugu jer “večeras igramo s Bayernom”.
– Tko mi? Dinamo!?
– Ma ne, Chelsea!
– Kak’ misliš mi?
– Navijam za njih. I moj mali...
– Pa kaj im ti nešto značiš?
Zbog BSK i sličnih priča nogomet je dovoljno zanimljiv i bez te “jer smo puni ko brod” klike koja si je htjela još malo podebljati već prekrcane račune. Mada, svaka im čast, oni već imaju drugi odgovor na ono pitanje “pa što ti imaš od tog nogometa”. Lud je onaj tko se zbog toga uzbuđuje ako nas ionako već dugo sve skupa gledaju kao običnu skupinu naivnih potrošača i klikera. Što bi rekli naši prvi susjedi: “Daleko im lepa kuća!” Ili liga.
Stvarno, što mi imamo od tog nogometa? Zapravo ništa. Brže nam prođe dan... Život? Ma može i život!
Kad je moje mjesto slavilo ulazak u viši rang županijske lige...bile su tamburice i hrvatske zastave...Drugi uz trubače i “Đurđevdan” slave(ukucajte na YT BSK trubači) bez zastava naravno...valjda za ulazak u prvu ligu na proslavu Ceca dolazi:))