Pogled na poster momčadi Hajduka iz sezone 1997./1998. i zanimljivo otkriće: od tadašnjih igrača bijelih čak su petorica izrasli u vrhunske trenere: Igor Tudor, Ivan Leko, Ante Miše, Goce Sedloski i Zlatko Dalić. A na klupi bijelih tada je sjedio Luka Bonačić, danas 65-godišnjak.
Dalića je sve zanimalo
Kakvo je njegovo sjećanje na ovu petorku?
– Svaki od njih imao je nešto svoje. Recimo, mali Leko bio je nekako skriven, samozatajan, dok je Tudor bio potpuna suprotnost. Uvijek eksplozivan, uvijek je tražio nešto, galamio, uvijek mu nešto nije odgovaralo. Pokazivao je taj karakter koji ima i danas, tu lidersku crtu; “ja sam glavni i prvi!” – kaže Bonačić i nastavlja:
– Goce je bio prototip profesionalca koje treneri vole. On je pošteno uvijek odradio svoje, ali nije pokazivao ništa više od toga. Slično kao i “Dala”. Zlatka sam vodio i u Varteksu; on je uvijek, sviđalo mu se ili ne sviđalo, svoje odradio. 110 posto profesionalan! Iako je imao svoje limite, iako nije bio ništa ekstra od nogometaša, ja sam se na njega uvijek mogao osloniti na terenu. Usto, bilježio je, pitao je..., vidjelo se da ga je to interesiralo.
Niste ni slutili da u svojim redovima imate budućeg drugoga trenera svijeta. S arapskog poluotoka zamalo na svjetski tron.
– Nemojmo podcjenjivati arapski nogometni svijet, ondje se igra dobar nogomet. Samo što oni nemaju moć ponavljanja, kao da ih nije briga. Takav mentalitet; ja tamo radim najbolje, oni me smijene. Drugi put sam najgori, a oni meni daju nagradu. Dalić je pokazao da ima lidersku crtu, jer nije lako voditi momčadi u Saudijskoj Arabiji ili Emiratima. Zato tvrdim da smo mi iz Hrvatske najkvalitetniji treneri iz bivše Jugoslavije. To pokazuju i statistike. Pogledajte samo koliko smo trofeja u Iranu osvojili; ja dva kupa, dva puta finale Lige prvaka, Frančić prvak, kao i Kranjčar, Ivanković tri naslova.
Vidite li Gocu Sedloskog jednoga dana na klupi prve momčadi Dinama?
– Sigurno, zašto ne? Izabrao je dobar put, ide mu dobro. Počeo je u Makedoniji, pa bio u Širokom Brijegu, sada je u Dinamu. Normalno je da trener mlade momčadi pretendira da uzme i prvu momčad. Takav je bio i Dalićev put u saudijskom Al-Hilalu – ističe Bonačić.
Tudor je pod pritiskom, Hajduk je tri utakmice u nizu bez pobjede?
– Ne samo Tudor, tako je bilo kojemu treneru u Hajduku, uvijek je pod pritiskom. Kad sam s bijelima bio prvi, onda su mi govorili da ne igram kvalitetno. Ja zabijem gol za pobjedu u 93. minuti, a meni novinar kaže da imam sreće. A nakon mjesec dana, izgubim u 95. minuti, onda mi kaže – trener ne zna ništa, kako može primiti gol u 95. minuti? Tudor mi je drag, ima muda, ima kompromis, malo je i lud. Ja mislim da će napraviti veliku karijeru. Iako mu svi govore da je konfliktan, kao i meni. A ja, evo, sa 65 godina dobijem poziv iz Katara.
Može li Hajduk biti drugi?
– Sigurno da može, i baš me iznenadilo što su tako pali. Ne znam zašto. Imaju oni svoju vrijednost, sigurno. Kod Hajduka sam vidio agresivnost, ono što publika u Splitu traži. Moraš je zaintrigirati, moraš napraviti faul, karton, svađu. Živjeti na oštrici noža. Bez toga ne može “doli”. Mlitavci ne prolaze.
Tudoru sam bio najgori
Bijelima će jako nedostajati publika?
– Hoće. A i to je glupost; ovdje se ljudi po Rivi šetaju i grle, a ne mogu na stadion. Općenito nogomet gubi bez publike. To je kao ljubav bez seksa. Ali ja opet vjerujem da će Hajduk na kraju doći do drugoga mjesta. Vjerujem u Tudora.
Doživljavate li ga kao svoga učenika?
– Ma ne, on je uvijek govorio da sam mu bio najgori, napadao me da sam ga “ubija”... Kada je liječnik u Hajduku bio propisao dijetu, on je iz inata navečer otišao na ćevape s ajvarom. On je takav. Ali to moraš imati. Ako to nemaš, ne možeš biti trener pravi – zaključio je Luka Bonačić.
