Izravno s treninga s Mirkom Filipovićem, u studio Večernjakove televizije stigao nam je i Cro Copov potencijalni nasljednik Roberto Soldić u pratnji svog menadžera Ivana Dijakovića. I obojica su bila zadivljena u kakvoj su formi zatekli proslavljenog hrvatskog gladijatora koji će u rujnu proslaviti 48. rođendan.
– Po kondiciji i snazi, Mirko bi se sutra mogao boriti i ako bi se spremao za borbu, dvostruko mlađi borcima bio bi velik problem – prenio nam je Soldić koji je kod Mirka odradio dva treninga.
Lako je postati 'kafanski' tip
Što bi Roberto volio imati iz arsenala Cro Copa, a da još nema?
– I ja sam rušio protivnike high-kickom, no njegov je bio viša razina. Isto tako i obrana od rušenja. Pokazao mi je i nekoliko zahvata koje možda i nije iskoristio u borbi, a dobro će doći.
Kod Cro Copa je, prije 16 godina, neko vrijeme trenirao i Ivan Dijaković koji je danas Robertov menadžer i glavni je pregovarač oko nastavka karijere.
– Osim KSW-a koji ga želi zadržati, Roberta žele sve najveće organizacije pa tako i UFC, Bellator, ONE FC i PFL. Sa KSW-om imamo ugovor do 23. srpnja i uskoro ćemo znati s kim ćemo dalje.
Što to Robertu prioritet ovog časa? Zarada ili sportski prestiž?
– KSW mi je ponudio velik novac, što izgleda jako dobro za moju egzistenciju. No, meni je ovog časa prioritet prestiž, otići na višu razinu. To je meni i rizik, jer ovdje imam sve osigurano, no s 27 se osjećam dobro, prošao sam puno ratova i volio bih ići na najveću pozornicu.
A do imena kojim može licitirati, Soldić je došao iz tenisica razigranog dječaka iz Stare Bile, sela u blizini Viteza, gdje je proveo sretno djetinjstvo. Kako je dospio u MMA?
– Prelomio sam preko noći. Dosta mi je bilo kafana, alkohola, cigareta... Poželio sam biti nešto što nitko u mojoj sredini nije. Danas s društvom lako postanete kafanski tip, a ja sam krenuo putem odricanja. Ako nećeš otići popiti, reći će ti da si čudak, a još si im čudniji kada te vide da pored tih istih kafana trčiš deset kilometara.
No, danas su i oni koji su ga etiketirali čudakom ponosni na njega. A ponosnim je učinio i svoje roditelje.
– Oni mi nisu ništa branili, a jedino su me tjerali da idem u školu, što ja nisam htio. Na koncu su mi dali slobodu izbora. Otac me upozoravao da se klonim droge i lošeg društva, a kada sam im rekao da ću se boriti u kavezu, nisu znali o čemu se radi sve dok im nisam rekao da je to ono čime se Cro Cop bavi.
Navodno mama Soldić bolje podnosi sinove borbe.
– Obično je drugačije, no mama je u tom smislu stabilnija, a otac je više napet. Prizna mi da se ne osjeća dobro kada imam meč.
U Njemačku je Roberto stigao s tri pobjede.
– I s torbom, dvije vrećice i 200 eura u džepu. Prvo sam otišao do brata u Freiburgu, a onda sam otišao k Ivanu u UFD. Na početku je bilo jako teško, dvije godine spavao sam u dvorani, u ostavi dva s dva, a slično su počinjali i velikani poput Conora McGregora i Josea Alda. Sada me smještaju po odličnim hotelima, a meni dođe da se sklonim od svega, da se vratim u ostavu, i samo da treniram.
Baš kao i mnogi drugi borci, i Roberto je radio kao redar u noćnim klubovima.
– Najprije sam konobario u Bosni. No, kada sam vidio da mi nekakav lik vraća kavu, kakvih sve gostiju ima, shvatio sam da to nije posao za mene. Po dolasku u Njemačku počeo sam raditi kao redar, radi preživljavanja, i to je trajalo oko tri godine. Gledao sam da iz toga što prije izađem jer noćni klubovi i vrhunski sport ne idu zajedno. Ne samo zbog toga što sutradan nisi spreman za trening nego i zbog svega što se ondje događa.
Je li bilo situacija da je morao primijeniti silu?
– Bilo je svega, ali o tome ne volim pričati. Ljudi se napiju, razbijaju, diraju tuđe žene... Pa ja sam pobjegao iz Bosne jer mi je cilj bio da mogu živjeti od sporta i čim sam potpisao ugovor sa KS
I doista ne bi bilo lijepo vidjeti RoboCopa kako izbacuje nekog pijanog gosta iz noćnog kluba. No, odakle taj nadimak istovjetan filmskom junaku?
– Kao klinca su me zvali Robo, a još dok sam igrao nogomet, znali su mi reći da sam RoboCop jer sam uvijek radio neke akrobacije. Na koncu je i KSW predložio da mi to bude nadimak.
Koliko je u svijetu borilačkih sportova važno imati nadimak koji je zvučan ili čak i prijeteći?
– Važno je. Pa Cro Copa svi znaju više po nadimku nego po imenu. Odličan je primjer dobrog nadimka i McGregorov – "Notorious" – kazao je Roberto na kojeg se nadovezao njegov menadžer:
– Danas borac mora imati cijeli paket. Osim što se mora znati boriti, mora dobro izgledati, biti atraktivan za medije.
Ne mogu svima udovoljiti
A poželjno je i da ima prepoznatljivu ulaznu pjesmu, a Robocop, poput Hrgovića, ulazi u borbu s Thomsonovom pjesmom "Geni kameni".
– Kada sam izgubio od Du Plessisa, dobio sam poruku od Thompsona i to mi je dalo snage za uzvrat. Sve dok nisam krenuo prema kavezu, nisam znao koja će to pjesma biti, a kada sam čuo uvodni gitarski solo, te noći me nitko nije mogao pobijediti. Kada čujem tu pjesmu, koja ne vrijeđa nikoga, znam da je vrijeme za akciju. Ako Bog da, ta će se pjesma čuti i u New Yorku i Las Vegasu.
A to nas je dovelo i do teme nastupanja pod hrvatskom zastavom, što je određenje po nacionalnoj, a ne državnoj pripadnosti.
– Ja se jesam rodio u BiH, volim Bosnu i svoje selo i trenutačno sam tamo, dok ne počnem pripreme za novu borbu. No, primarno sam Hrvat. Eto, moj menadžer Ivan rodio se u Njemačkoj, ali nije Nijemac, nego je Hrvat. Uostalom, moj djed je u Vitez došao iz Satrića, kod Sinja, i to su moji korijeni pa je logično da izlazim s hrvatskom zastavom. Pokušao sam miksati da svima udovoljim, ali to nije moguće.
Sretno Soldiću!