MAKARSKA - Za ovu sezonu zaključila je nastupe. Nema više. Nakon duge i naporne sezone jedna od naših najboljih atletičarki, bacačica kladiva Ivana Brkljačić stigla je u Makarsku, u suvremeni rehabilitacijski centar "Marea", prepustila se njezi vrhunskih stručnjaka.
- Sezona mi je bila uspješna, ali još više bolna, mislim na ozljede. U zadnje dvije godine imam problema s preponama, aduktorima, rupturama... Na kraju i ta leđa. A sve sam rješavala injekcijama protiv boli. Sada želim riješiti sve probleme kako bih što pripremljenija ušla u novu sezonu.
Dakle, sezona joj je bila uspješna i bolna. Obranila je svjetsko juniorsko zlato, ona i Blanka Vlašić naše su kraljice s Jamajke. A ono bolna moglo bi se odnositi i na neuspjeh na prošlotjednom Europskom prvenstvu u Münchenu gdje je zapela već u kvalifikacijama.
- Gledajte, Jamajka i obrana juniorskog zlata bile su mi prvi i jedini cilj ove sezone. I u tome sam uspjela, a nije bilo lako. Jer bilo je tamo djevojaka s boljim rezultatima od mene. Slovakinja, Kineskinja, a i druge su rezultatski bile blizu. Prije Europskog prvenstva bila sam psihički i fizički potrošena, a usto su me pritisnula leđa. Ne tražim sada time opravdanje, nisu leđa kriva što nisam prošla kvalifikacije. Kladivo je specifično, teško je dva puta u sezoni u tako kratkom vremenu doći u vrhunsku formu.
Istina o razlazu s trenerom Ivanom Ivančićem. Šest godina suradnje i odjednom kraj.
- To je više napuhano. Odavno se znalo da se razilazimo jer odlazim u Ameriku, to je jedini razlog. Normalno je da među nama ima neslaganja, velika je razlika u godinama da bismo bili frendovi. Posvađamo se, što je i logično, šest godina smo zajedno, svaki dan po sedam sati. On me odgojio, kao drugi mi je otac, ništa čudno da se ponekad svađamo. Beskrajno sam mu zahvalna za sve što je učinio za mene.
Znači, naša će Brklja od rujna u Ameriku. Ide na dalek put preko bare. Sa željom da se vrati još bolja, jača...
- Najprije ću malo u upoznavanje, ne plaža, već mjesta gdje ću studirati, gdje ću imati najbolje uvjete za napredovanje. Birat ću po trenerima, za sada mi je atletika u prvom planu, sviđa mi se Don Bebitt u Georgiji, ima jedan dobar trener u Dallasu... O fakultetu u pravom smislu razmišljat ću nakon Olimpijskih igara u Ateni. Imat ću tek 21 godinu, nije kasno za ekonomiju, zar ne.
Očito joj se već po glavi mota Atena i pobjedničko postolje.
- Olimpijske igre u Ateni moj su dugoročniji cilj. Za medalju se puno toga mora poklopiti, koji sportaš to ne bi volio. Znam da mogu preteći ove cure koje sada bacaju, kada bih mislila da su mi nedostižne, ne bih se ni bavila atletikom.
Koliko Ivani, barem što se bacanja tiče, smeta što je devet kilograma lakša nego prošle sezone. Što će joj dijeta, nije manekenka.
- Nisam na dijeti, a to što sam lakša nije utjecalo na moje rezultate. I devet kilograma lakša postala sam svjetska juniorska prvakinja. Sada sam puno brža, a to je najvažnije za kladivo. Moj forte su brzina i tehnika. Ima cura koje bacaju na snagu, visoke su 190 cm i teške 120 kilograma, pa bace 70 metara.
Kada od naše rekorderke možemo očekivati tih magičnih 70 metara? Najbolji joj je rezultat 68,18 metara.
- Imala sam tu daljinu i lani i preklani, ali puno toga mora se poklopiti. A ozljede me nisu mazile.
O novcu s budućom američkom studenticom ne smijemo razgovarati. Ali Hrvatski olimpijski odbor možemo spomenuti.
- Nemam komentara. Podržavao me HOO u predolimpijskoj i olimpijskoj godini. A poslije. Poslije je bio dobar stisak ruke.
Ivana ima lice misice. To nije sporno. Misica i kladivo, nije to baš neki spoj.
- Najprije sam počela trčati, pa disk, kugla i onda sam ugledala kladivo. Uzela ga u ruke i kladivo je najprije bacilo mene, pa ja njega. I tako je počela velika ljubav.
To je jedna ljubav. A druga, ona stvarna.
- Momka nemam, u stvari ne znam imam li ga. Čekajte da ga pitam je li mi momak. Ha-ha... Malo sam vam teška po tom pitanju. Moram odmah znati sve o njemu, s kim je izlazio, gdje će me voditi, koje je vjeroispovijesti, braća, sestre, prijatelji...
O. Maršić
