U novom broju sportskog tjednika Max možete pročitati priču o ponajboljim hrvatskim napadačima.
Mario Mandžukić (26) iz Wolfsburga je prešao u Bayern, a Ivica Olić (32) iz Bayerna u Wolfsburg. Kako to da klub koji stvara igrače za koje se otima Bundesliga danas tabori u županijskoj ligi?
– Za naš pad velikim je dijelom zaslužan susjedni Slavonac iz Starih Perkovaca, kojemu se u to doba neopravdano davao veliki publicitet. Politika je diktirala da se novac iz velikih gradskih tvrtki slijeva u taj klub, iako se znalo da on nema nikakvu perspektivu i da će prije ili poslije doživjeti sudbinu Suhopolja i Kamen Ingrada. S druge strane, Grad i Županija su za trinaest godina. koliko sam u klubu Marsonia, dali ukupno 100.000 eura – kaže predsjednik kluba Dragan Marić.
Otišao za dva para kopački
Za sve to vrijeme Brođani su tri godine igrali u Prvoj ligi, šest u Drugoj, a financirali su se najvećim dijelom od Olićeva transfera u CSKA. Tom prilikom u Marsonijinu su se blagajnu slila tri milijuna eura. S Mandžukićem to ni približno nije bio slučaj, jer on je u Zagreb otišao kao slobodan igrač nakon isteka sedmogodišnjeg stipendijskog ugovora. Sve što su Brođani dobili za njega bilo je 130.000 eura za prelazak u Wolfsburg. Prema Marićevim riječima, Mandžukić je od Marsonije tražio 100.000 eura godinu dana unaprijed, što klub nije mogao platiti, pa se Ćirin "đilkoš" za "dva para kopački" uputio u Kranjčevićevu. Marsonijin se čelnik, kako sam kaže, istrošio i maksimalno iskrvario na Oliću i nije više imao snage "podmetati kičmu" i za Mandžukića.
– Mario u Brodu nije bio marginaliziran, ali nismo mu mogli dati više osim te stipendije. Moj brat i ja osobno puno smo napravili za njega. Kad god je trebalo, vozili smo ga u Tuheljske toplice na pripreme reprezentacije – govori Marić i dodaje da je često zvao Ivicu Grnju i inzistirao da ga s boka premjesti u špicu, što je na kraju i učinio.
Trener koji je punih pet godina vodio "Super Marija", Damir Ruhek, biranim riječima govori o svom učeniku. Mario je, kaže, već u jedanaestoj godini na Cooperovu testu istrčao 3300 metara za 12 minuta, što dovoljno govori o njegovim fizičkim predispozicijama. Već spomenuti Grnja mislio je tada da su Mandžini testovi – krivotvoreni!?
– Kod mene je Mandžo igrao na desnom boku. Jednom je prilikom kao bočni igrač u prvom poluvremenu zabio dva gola. Kada sam ga u nastavku silom prilika stavio u napad, nije dao ni jedan. Poslije utakmice prišao mi je i rekao: "Treneru, došao sam vam reći da ja nisam za napadača." Znamo da je poslije najviše zablistao u špici, ali prava je istina da on može igrati sve. Uvjeren sam da bi na boku bio podjednako kvalitetan kao Srna, jer ima moć ponavljanja i može sprintati od kornera do kornera – ističe Ruhek.
Zanimljivu anegdotu vezanu uz Marija iznio nam je još jedan njegov trener, Tadija Brnić. Naime, Mandžukić je zbog šestomjesečnog neplaćanja članarine trebao biti otjeran iz kluba, jer su roditelji drugih igrača zaprijetili kako ni njihova djeca neće plaćati. Brnić ih je tada smirio rekavši kako je Marijev zaostatak pokrio Nikica Stevanović, predsjednik malonogometnog kluba Argus, a da je Mario sa svojim stipendijskim ugovorom ionako oslobođen plaćanja članarine.
– Mariju smo pomagali i u školi. Rekao bi nam kako ima pet jedinica, a mi mu nađemo osam. On nam se poslije odužio poklonivši nam 20 lopti, što za neke možda i nije puno, ali treba uzeti u obzir da drugi nisu dali ni to – kaže Brnić.
Marsonijin je predsjednik 1999. godine povukao iznimno hrabar potez, plativši Herthi 1,3 milijuna maraka za Olića kojega su tada svi bili otpisali. Ola je berlinskom klubu prodan odlukom Izvršnog odbora, iako su se i on i Marić tomu protivili. Kada su se ponovno čuli, Ivica mu se požalio kako je ostao bez novca i da ima problema. Prebacili su ga u drugu momčad iz koje su ga željeli poslati u treću ligu u Leipzig. Marić ga je pitao hoće li se vratiti u Marsoniju, a Olić mu je odgovorio da hoće. Međutim, direktor Herthe Dieter Hoenes lupao je šakom o stol i galamio kako nema ni govora o povratku u Brod.
– Kada je vidio da smo uporni, Hoenes je pristao ustupiti Olića Marsoniji na godinu dana za sto tisuća maraka. Naposljetku sam otišao u Berlin otkupiti njegov ugovor. Rekao sam Hoenesu da bi Olić ostao u Marsoniji jer mu ionako ne ide dobro, a on mi je odgovorio: "Hoćeš da ti ja pokažem kako igra!" Naime, naši dušobrižnici u Berlin su slali kazete s odličnim Olinim predstavama i golovima u mladoj repki. Tu me je poklopio i zašutio sam – kaže Marić.
Hoenes je tada tražio 650.000 maraka za Olu i dao rok od osam dana. Marić je pristao, ali nije odmah imao novca, pa mu je Nijemac nakon isteka tog roka rekao kako je sad cijena dvostruko veća.
Na kraju je tako platio 1,3 milijuna maraka i nije mu žao, jer se investicija višestruko isplatila.
Ipak, ni povratak nije protekao bez problema. Štoviše, tadašnji trener Ilija Lončarević htio je otjerati Olića iz Marsonije, optuživši ga da mu rastura atmosferu u momčadi tako što kabrijem dolazi na treninge i razmeće se novcem. Naime, Ola je u Marsoniji tada primao 7000 maraka mjesečno, dvije tisuće više nego u Herthi.
Za Ivicu mora biti mjesta
– Vidio sam Ivicu kako plače u parku nedaleko od stadiona. Rekao mi je da ga je Lončarević ponizio rekavši mu da je seljačina i da ne računa više na njega. Poslije sam Brku rekao da za Ivicu mora biti mjesta jer je skup i da ja preuzimam odgovornost za njega, a da ostatak momčadi može sastaviti kako želi. Ilija je rekao dobro, neka dođe na trening i ispriča se igračima. Tako je i bilo – prisjeća se Marić.
Od tri milijuna eura dobivenih od CSKA, klub je godinama živio u visokim rangovima, a 500.000 eura otišlo je i samom Oliću. Marić mu je, kaže, tako htio ublažiti nepravdu koju mu je nanio – Dinamo!
Naime, 2002. godine bilo je dogovoreno da Olić i Bernard Brnjić u paketu iz Marsonije pređu u klub iz Maksimira. Međutim, plavi su ih izigrali i Olić je u Maksimiru godinu dana igrao za bruto plaću od 5500 kuna.
– U plavom salonu pregovarali smo do pola četiri ujutro i napokon sve dogovorili. Odjednom je Damir Vrbanović rekao kako Bad Blue Boysi traže da i Olić zaigra na prijateljskoj utakmici s Regginom, pa im treba nekakva potvrda o prelasku jer nije registriran, a odmah nakon povratka iz Italije potpisat će ugovor i s Olićem i s Brnjićem. Dao sam im potvrdu i gorko se pokajao zbog toga, jer to je bila velika Mamićeva i Barišićeva prijevara. Ivica nikada nije potpisao ugovor, a Brnjić nije ni prismrdio Dinamu – zaključio je Marić.
Dragi Jura, samo dva novinara na svijetu mogu napisati ono što Dragan Marić kaže, bez provjere. Ako si htio da Max bude žuta štampa, ok. Molim te da neprljaš moj Večernji list sabranim dijelima DM kroz pero tandema Dasović-Balen